Eseji

Sve knjige imaju rodove

Knjige imaju spolove, ili točnije rečeno knjige imaju rodove. Bar u mojoj glavi. Ili bar one koje ja pišem. I ti rodovi, djelomično ali ne i potpuno imaju veze s rodom glavnog lika priče.

Kad sam pisao deset nastavaka koji čine Sandmana, izmijenjivao sam ono što sam smatrao muškim radnjama kao u slučaju prve priče, pod zajedničkim naslovom Preludes and Nocturnes [Preludiji i Nokturna] ili četvrte knjige pod naslovom Season of Mists [Sezona izmaglice] zajedno sa više ženskim radnjama, kao Game of you [Igram se tebe] i Brief Lives [Kratki životi].

Romani su malo drugačiji. Neverwhere je Pustolovina Jednog Dječaka (Namia na Northern Line liniji podzemne, kako je netko jednom opisao) sa svakidašnjim junakom a žene u njemu su imale jednako stereotipne uloge kako na primjer Strašna Zaručnica, Princeza u Nevolji, Neustrašiva Žena Ratnica, Fatalna Zavodnica. Svaka je uloga, bar se nadam da jest, iskorištena i zakrivljena za 45%, ali svejedno se radi o stereotipnim likovima.

S druge strane, Stardust je ženska knjiga, iako također sadrži svakidašnjeg junaka, mladog Tristana Thornea, a neću ni spominjati sedam Lordova koji su se nakanili pobiti. Razlog za to dijelom leži u činjenici da kad se pojavi lik Yvaine ona ubrzo postane najzanimljiviji dio priče, a dijelom i zato što su odnosi među ženama – Vještičja Kraljica, Yvaine, Victoria Forester, Lady Una pa čak i Dichwater Sal toliko složenije i slojevitije od odnosa (koliko ga ima) među dječacima.

The Day I Swapped My Dad For Two Goldfish je dječačka knjiga. Coraline (koja izlazi u svibnju 2002) je djevojačka knjiga.

Prva stvar koju sam znao kad sam započeo Američke bogove – i prije nego sam započeo – jest da prestajem slijediti dictum C.S. Lewisa prema kojem je pisanje o neobičnim stvarima koje utječu na neobične ljude pre neobično i da Guliverova putovanja funkcioniraju jer je Guliver normalan, jednako tako ni „Alisa u zemlji čudesa” ne bi uspjela da Alice nije bila izuzetna djevojka (što je, kad malo bolje promislim, malčice čudno jer ako postoji neobičan lik u književnosti to je Alice). U Sandmanu sam uživao pisati o ljudima koji pripadaju na mjesta s druge strane ogledala, od Gospodara Snova osobno do pomaknutih svjetlonoša kao što je Car Sjedinjenih Država.

Iako nije da sam imao prava glasa o tome što će „Američki bogovi” postati. Imali su vlastite stavove.

Romani srastaju.

„Američki bogovi” su započeli davno prije nego što sam znao da ću pisati roman imenom „Američki bogovi”. Sve je počelo u svibnju 1997. idejom koju nisam mogao izbaciti iz glave. Shvatio bi da razmišljam o tome noću, prije odlaska u krevet, gotovo kao da u glavi gledam filmske isječke. Svake večeri bi vidio novih nekoliko minuta priče.

U lipnju 1997 sam na svom trošnom Atari dlanovniku napisao sljedeće:

Tip završi kao tjelohranitelj mađioničara. Mađioničar je teatralan tip. Ponudi tipu posao čim ga upozna u avionu – na sjedalu do sebe.

Slijed događaja iz kojih je situacija nastala uključuje propuštene letove, otkazivanja, neočekivano premještanje u prvi razred te lika u sjedalu do koji mu se predstavi i ponudi posao.

Ionako mu se život upravo raspao. Prihvaća ponudu.

To je praktički početak knjige. I sve što sam tada znao je da je to početak nečega. Nisam imao pojma čega. Filma? TV serije? Kratke priče?

Ne znam autore fikcije koji započnu pisati s praznom stranicom. (Možda postoje. Samo ih nisam upoznao.) Uglavnom imate nešto. Sliku, ili lik. I uglavnom imate ili početak, sredinu ili kraj. Sredine su korisne, jer dok dođete do sredine već ste se dobro uigrali a završeci su sjajni. Ako znate kako završava možete jednostavno negdje početi, naciljati i početi pisati (i ako imate sreće možda čak i završite gdje ste nadali).

Možda ima pisaca koji imaju početke, sredine i završetke prije nego započnu pisanje. Ja sam rijetko jedan od njih.

I tako sam se našao, prije četiri godine, sam s početkom. A potrebno je više od početka da bi se započela knjiga. Ako jedino imate početak nakon što ga napišete više nemate gdje.

Godinu dana kasnije u glavi sam imao priču o tim ljudima. Pokušao sam je napisati: činilo se da se lik kojeg sam zamislio kao mađioničara (iako sam već odlučio da uopće nije mađioničar) sada zove Wednesday. Nisam bio siguran kako se zove drugi lik, tjelohranitelj, pa sam ga nazvao Ryder, ali to nije bilo to. Imao sam na umu kratku priču o njima dvojici i ubojstvima koja su se dogodila u gradiću na srednjem zapadu [Amerike] imenom Silverside. Napisao sam stranicu i odustao, uglavnom zato jer mi se činilo da nisu zajedno došli u gradić.

U tom periodu sam se jednom probudio iz zna o mrtvoj ženi, zbunjen i mokar. Činilo se da spada u priču pa sam ga zapisao.

Nekoliko mjeseci kasnije, u rujnu 1998. opet sam pokušao napisati tu priču, u prvom licu i poslao sam tipa imenom Ryder (neko vrijeme sam ga pokušao zvati Ben Kobold ali ti je imalo potpuno krive asocijacije) u gradić (nazvao sam ga Shelby, jer Silverside mi je zvučalo pre egzotično) samoga. Ispisao sam oko deset stranica i stao. Još nisam bio zadovoljan.

Tada sam polako počeo shvaćati da je priča koju želim ispričati baš u tom gradiću uz jezero… hm, razmišljao sam, Lakeside, tako se zove; solidno, generičko ime za grad… previše vezana za roman da bi je pisao odvojeno od ostatka romana. I do tada sam imao roman. Imao sam ga nekoliko mjeseci.

Ranije, u srpnju 1998. sam otputovao na Island, na putu za Norvešku i Finsku. Možda zbog udaljenosti od Amerike, ili zbog manjka sna kojeg uključuje put u zemlju ponoćnog sunca, ali iznenada je negdje Reykaviku roman postao jasan. Ne sama priča – još sam imao samo susret u avionu i djelić radnje u gradu uz jezero – ali po prvi put sam znao o čemu govori. Imao sam smjer. Napisao sam izdavaču pismo da moja sljedeća knjiga ipak neće biti povijesni fantasy smješten u Londonu iz doba Restauracije već suvremena američka fantazmagorija. Oprezno sam predložio da radni naslov bude „Američki bogovi”.

Stalno sam davao imena likovima: na kraju krajeva, imena sadrže magiju. Znao sam da mu je ime opisno. Pokušao sam ga zvati Lazy [eng.lijen] i ni to mu se nije osobito sviđalo. Isprobao sam svako ime na koje sam naišao i svaki put me negdje u mojoj glavi blijedo pogledao. Kao da pokušavam dati ime Rumpelstilskinu.

Napokon je dobio ime prema pjesmi Elvisa Costella (s albuma Bespoke Songs, Lost Dogs and Rendezvous). Izvođač je Was (Not Was) a priča govori o dva čovjeka imenom Shadow i Jimmy. Razmislio sam, isprobao ga…
….i Shadow se neudobno rastegnuo na zatvorskom ležaju, bacio pogled na zidni kalendar s motivima ptica iz sjeverne Amerike i prekrižene dane koje je proveo u zatvoru te prebrojio preostale dane do izlaska.

I kad sam imao ime, bio sam spreman početi.

Napisao sam prvo poglavlje oko prosinca 1998. I dalje sam pokušavao pisati u prvom licu ali nije mi odgovaralo. Shadow je bio pre povučena osoba, i nije puno otkrivao što je dovoljno teško u trećem licu i prilično teško u prvom licu. Započeo sam drugo poglavlje u lipnju 1999., na vlaku kući sa San Diego Comic Con konvencije. (Trodnevno putovanje vlakom. Može se jako puno napisati.)

Knjiga je započela. Nisam bio siguran kako ću je nazvati ali onda su mi izdavači počeli slati probne naslovnice, na vrhu je velikim slovima pisalo Američkim bogovi i shvatio sam da je moj radni naslov postao naslov.

Fasciniran, nastavio sam pisati. Onih dobrih dana sam se više osjećao kao prvi čitatelj nego kao pisac, nešto što sam rijetko osjetio od pisanja Sandmana. Ni Shadow ni Wednesday nisu na bilo koji način bili svakidašnji likovi. Bili su jedinstveno svoji, ponekad izluđujuće. Čudni ljudi, savršeni za čudne situacije u kojima će se naći.

Sada je knjiga imala spol i definitivno je bio muški.

Gledajući unatrag, pitam se jesu li kratke priče u Američkim bogovima reakcija na to. Ima otprilike šest priča u cijeloj knjizi i sve (osim jedne) su definitivno u mojoj glavi ženske (čak i ona o omanskom prodavaču tričarija i vozaču taksija). Možda je to to. Ne znam. Ali znam da ima stvari o Americi i njenoj povijesti koje je bilo lakše pokazati nego reći; pa tako pratim nekoliko ljudi na putu do Amerike, od sibirske šamanke prije 16 000 godina do gruzijskog džepara prije dvjesto godina, i od svakog od njih naučimo nešto.

Nakon što su kratke priče završene i dalje sam pisao. I pisao. I nastavio pisati. Knjige je bila dvostruko duža nego što sam očekivao. Radnja koju sam mislio da pišem se zavila i zaplela i polako sam shvatio da to uopće nije ta radnja. Pisao sam knjigu i pisao sam knjigu, stavljalo jednu riječ iza druge, dok ih nije bilo skoro 200 000.

Jednog dana sam podigao glavu i bio je siječanj 2001. i sjedio sam u praznoj staroj kući u Irskoj uz vatru koja nije niti malo pokolebala tešku hladnoću prostorije. Spremio sam dokument na računalo i shvatio da sam završio pisanje knjige.

Pitao sam se što sam naučio i prisjetio se nečega što mi je Gene Wolfe rekao šest mjeseci ranije: ‘Nikad ne naučiš pisati roman.’ rekao je ‘Samo naučiš pisati roman koji pišeš.’

LINK NA ORIGINALNI POST: http://www.neilgaiman.com/Cool_Stuff/Essays/Essays_By_Neil/All_Books_Have_Genders