Život kao život, smrt ponovno pleše (30.10.2016)

LINK NA ORIGINALNI POST: http://journal.neilgaiman.com/2016/10/lifey-death-dances-again.html

Nalazim se u aerodromskoj čekaonici u Atlanti, sada je 6:30 ujutro iako je moje tijelo uvjereno da je tek 3:30 ujutro pošto sam prije nekoliko sati sjeo na avion u San Franciscu. Tu sam zbog onoga što Eddie Campbell, u svojoj istoimenoj knjizi zove „Ples smrti, život kao život” [The Dance of Lifey Death].

Prije mjesec dana sam postao djed. Moj sin Michael i njegova supruga Courtney su dobili prvo dijete, malog dječaka imenom Everett. Brojim dane do susreta s njim ali prvo sam morao preživjeti uragan na Floridi (na kraju je sve ispalo u redu: nisam niti ostao bez struje) i onda voziti kući preko cijele zemlje i tako dalje.

Provodio sam vrijeme kao vozač rikše za jednogodišnjeg dječaka s vlastitom malenom rikšom (Amandin najmodavac Lee ju je pronašao odbačenu na ulicama Bostona, oličio i popravio). Potom sam se pozdravio s Amandom i Ashem jer su krenuli na kratku europsku turneju.

Što me podsjetilo: ovo je predivni i uistinu topli time-lapse video za Jackovu i Amandinu obradu pjesme ‘Wynken, Blynken and Nod’ u kojem glumi Ash (on je uspavana beba u kolijevci. U videu se pojavljuje Amanda, kao i Maddie i ekipa iz podcasta ‘Welcome to Night Vale’ te mnogi naši prijatelji. (Za vrijeme snimanja sam pisao u Škotskoj. Nema me u videu.) Ako možete, gledajte u punom formatu jer se toliko toga događa

 

 

Otišao sam u Toronto na proslavu kraja snimanja prve sezone serije „Američki bogovi” jer sam se želio zahvaliti glumcima i ekipi na izuzetnom radu i na trudu koji su uložili. Otišao sam u Los Angeles i tamo sam napravio nešto cool i tajno (saznat ćete za godinu dana) i intervjuirali su me za elektroničke medije povodom serije „Američki bogovi”. (Počinje na proljeće. Jako sam uzbuđen.)

I potom sam, napokon, otišao u San Francisco da budem djed.

Everett je najslađe dijete. Čini se kao da ga je nacrtao Crockett Johnson kad se osjećao osobito vragolasto. Malo nalikuje Barnabyu i malo G. O’Malleyu, Barnabyevom vilinskom kumu. Proveo sam dva vesela dana mijenjajući mu pelene i ljuljajući ga. Puno, puno ljuljanja.

Pokušao sam na Twitteru objasniti kako je to biti djed. Rekao sam ovo, „Radi se o jako udobnoj ulozi. Nalik novom novcatom najdražem starom kaputu.” I to je istina. Nisu Vam potrebne upute, odmah se udomaćite i ljubav samo raste a s njom i vaše srce, slično kao kad se rode vaša vlastita djeca.

Slikao sam ovo fotografiju Michaela i Everetta. Moj sin i njegov sin. Tako sam ponosan na Courtney i Michaela: jako dobri roditelji. Čini mi se da sam negdje usput napravio nešto baš kako treba.

michael-and-everett

Planirao sam ostati s njima u San Franciscu četiri dana ali kad sam napuštao L.A. čuo sam da mi je umro rođak Sidney.

Sidney je bio u braku s mojom rodicom Helen. Njoj je 98, njemu su bile 94. Bili su u braku 68 godina. Sidney je bio duhovit, čak i vragolast, pametan i, u svim našim susretima, miroljubiv. Bio je građevinar a nakon mirovine je postao kipar, radio je predivne skulpture, realistične i apstraktne no uvijek predmete koji su Vas pozivali da ih dodirnete i opipate prstima. Proteklo desetljeće je bio sve više i više gluh i povučen ali dok je pokazivao svoju umjetnost oči bi mu uvijek živnule i činilo se da čuje sve što govorite te je bio potpuno prisutan.

Ovo je fotografija Sidneya i Amande iz 2013.: Odveo sam je u Sarasotu da ih upozna i izveli smo improvizirani koncert na ukuleleu (Amanda) i čitanje (ja) za Helen i Sidneya i nekoliko stotina ljudi koji su saznali za to preko Twittera.

sidney-and-amanda

Ovo je Sidneyeva osmrtnica. Onaj dio u kojem piše da su ga voljeli i poštivali svi koji su ga poznavali? To je istina. To nije samo nešto što se piše u osmrtnicama.

Tako da sam u Atlanti i presjedam zbog odlaska na Sidneyev pogreb.

Idem zbog Sidneya, jer sam ga volio, i zbog obitelji, i zbog mog pokojnoj oca koji je prvi s britanske strane obitelji upoznao američku stranu obitelji; i mislim na Everetta i Asha, i gledam kako se odvija krug života. Eddie Campbell je to dobro rekao. Ples smrti, život kao život. To nije ružna stvar. Netko uđe, netko ode, ples se nastavlja i ljubav ostaje.

Kad smo kod ljubavi, nisam ovdje čestitao Eddieju na braku s predivnom Audrey Niffenegger, niti sam čestitao Audrey na braku s Eddijem Campbellom. Sviđa mi se kad mi se prijatelji međusobno vjenčavaju.

dance-of-lifey-death-1994-1998-1998-fn

(I baš sam provjerio. The Dance of Lifey Death [Ples smrti, život kao život] se nalazi u Eddijevoj ogromnoj knjizi Alec: The Years Have Pants, knjizi koju ne mogu dovoljno nahvaliti: http://bit.ly/yearshavepants. Trebali bi je kupiti. Možete mi kasnije zahvaliti.)

Advertisements