Crtanje nenacrtljivog: Neilovo i Amandino objašnjenje (31.05.2015.)

LINK NA ORIGINALNI POST: http://journal.neilgaiman.com/2015/05/drawing-undrawable-explanation-from.html

I to je, kako kažu, bila priča.

Novo izdanje časopisa New Statesman s gostujućim urednicima Neilom i Amandom je izišlo prije par dana. Ispalo je onako kako smo zamislili – izdanje o tome kako reći neizrecivo, ispunjeno tekstovima pisaca koji govore o raznim stvarima. I mi smo u njemu. Sve je savršeno…

Osim što naslovnica nije ona s potpisom Arta Spieglmana koja je trebala biti, ona koja je objavljenja online na portalu New Statesman i potom je nestala. Umjesto toga upotrijebljena je fotografija Neila i Amande s potpisom Alana Amata. Predivna fotografija, prekrivena tekstom. Ali to nije naslovnica koju smo ljudima najavili, naslovnica o kojoj su nas ljudi ispitivali.

Izgleda ovako kad korice prekrivaju lijevu stranu.

New Statesman cover

Dugujemo vam objašnjenje zašto je to tako, osobito zato što cijela priča zadire u auto-refleksivni teritorij: izdanje koje priča o neizrecivom i gubi naslovnicu zbog, između ostaloga, slobode govora, ljudske pogreške, i propitkivanja može li se ili ne reći ono neizrecivo. Ili pokazati ono nepokazivo.

A da ne duljimo, skraćena verzija je ovo:
Jako nam se svidjela Artova naslovnica. (Isto kao i New Statesmanu). Jako nam je žao što naslovnica nije iskorištena. Art je povukao jer je smatrao da se ne poštuje dogovor s NS-om, točnije, napravio je strip koji je želio želio uključiti u izdanje i kao gostujući urednici uvjerili smo ga da neće biti problema. Komunikacija između Arta i NS-a nije bila dobra: nisu mu odgovorili na pitanja, ili, koliko znamo, nisu shvatili da trebaju uključiti i strip. Kad su urednici NS-a saznali za strip bilo je prekasno uključiti ga u izdanje a kad je Amanda-i-Neil-će-ga-staviti-online rješenje zakazalo Art je, uz ogromno žaljenje, povukao svoju naslovnicu.

Amanda:
Od svih stvari kojima smo bili uzbuđeni napasti ovo ‘Reći neizrecivo’ izdanje naslovnica je bila na vrhu popisa jer je bila odlična mozgalica: kako nacrtati ono što se ne može reći? Neil i ja smo nekoliko tjedana razgovarali o različitim opcijama – jedna od pozitivnih stvari profesije glazbenika i autora stripova koji su godinama surađivali s umjetnicima jest da imamo kilometar dug popis genija. Na kraju je pobijedio Art Spieglman jer je bio savršen za ovu temu. Sjećam se kad sam tjedan nakon 11. rujna 2001. na kiosku vidjela izdanje New Yorkera i isprva pomislila da se radi o potpuno crnoj slici. Potom, kako je časopis hvatao svjetlo i otkrio dvije zgrade koje magično nestaju, naslikane sablasnim sjajem i jednom antenom koja prodire kroz jarbol New Yorkera znala sam da gledam djelo umjetničkog emocionalnog genija.

Art se već godinama bori za slobodu govora putem vizualnih medija:njegov poznati grafički roman Maus, sveoubuhvatni komentar na obitelj i nacizam, je nedavno zabranjen za prodaju u Rusiji jer je naslovnica sadržavala svastiku (iako jedva da se radilo „nacističkom kolekcionarskom predmetu” – da ne spominjem da je Art već pobijedio u raspravi u Njemačkoj i zaključeno je da je Maus kulturološki dovoljno značajan materijal da bude na policama.) Art nam je također dopustio da prespavamo u njegovom stanu. Bili smo presretni kad je Art pristao napraviti naslovnicu, iako je sumnjičavo gunđao po pitanju britanskog tiska (doći ćemo do toga za sekundu), i dolutala sam do Sohoa na dugi razgovor s njim o tome koju sliku staviti na naslovnicu.

Kroz tri sata, dvije šetnje i tri lokacije (jedan kafić, Artov studio, i svratili smo u posjet umjetniku JR-u: možete primijetiti da je to rezultiralo slučajnim korištenjem JR-ovih i Artovih grafita/crtačke suradnje Ellis Island na izdanju časopisa) razgovarali smo o tome što možemo postići naslovnicom i pričala sam Artu o izuzetnim umjetnicima koji su pristali na suradnju te o pisanju neopisivog. Kao rezultat sam dobila trosatni početnički tečaj o zabranjenim stripovima kroz povijest, uključujući život i period Frederica Werthama, spaljivanje stripova i ‘Kod stripova’.

Art mi je u svom studiju pokazao svoje novije naslovnice i stripove nakon Charlie Hebdo masakra. Dobacivali smo se idejama. Slika mene i Neila? Samo se radi o jako snažnoj ideji, odgovorila sam. Nisam htjela da se sve svede na naš ego – i odbacili smo ideju lijepe fotografije nas dvoje na naslovnici. Tu zasigurno nema ništa neizrecivo.

Art mi je pokazao svoj strip na temu onoga što crtač stripova smije i ne smije reći, bio je pametan i urnebesno smiješan i ni približno kontroverzan: Bilješke fundamentalista prvog amandmana. Protagonist je bio Art, prikazan kao narator mišje glave, koji objašnjava čemu služe slike i zašto ih se urednici boje i zamjenjuju ih slikama sa smiješkom [smiley-face] i natpisom “Želimo Vam ugodan dan”. Strip je objavljen u časopisu The Nation u SAD-u, u mnogim europskim zemljama i na naslovnici njemačkih novina Frankfurter Allgemeine. Nije objavljen u Velikoj Britaniji pa smo mogli dobiti ekskluzivu. Genijalno, odgovorila sam. Art mi je rekao da je New Statesman već odbio tiskati strip nakon događaja u redakciji Charlie Hebdo, ne – kako su mu rekli – zato što je kontroverzan nego zato što su smatrali da se dovoljno izvještavalo o redakciji Charlie Hebdo. Art je bio u Kini kad se masakr dogodio i uhvatio se spomenutog crteža tek nekoliko tjedana nakon što je odjeknula glavna vijest. “London Review of Books” ga je također odbio jer „se nisu slagali s onim što je Art napisao u stripu.”

To mu je bilo jako važno i bio je razočaran što nije objavljeno u Velikoj Britaniji. Jesmo li voljni objaviti strip kao dio izdanja? Neil i ja smo oboje bili oduševljeni tom idejom – bio je to strip o izricanju neizrecivog. Javili smo odabir uredništvu New Statesmana, Art je poslao slike za strip i bacili smo na ono što smo ocijenili kao najteži dio, samu naslovnicu.

1st amend-Charlie final 600 dpi

NEIL:

Telefon je zazvonio a Art i Amanda su bili zajedno u New Yorku. Pričali smo o idejama za naslovnicu.

Art je crtač stripova: piše predivno i kvalitetno, ali njegov medij je slikovni, točnije kombinacija riječi i slika koje zajedno postanu više nego kad su odvojene.

„Mislim da vam nisam potreban”, rekao je. „Mogu jednostavno na naslovnicu staviti fotografiju vas dvoje.”

„Potreban si nam,” rekli smo mu.

Htjeli smo jednako upečatljivu sliku kao neke od njegovih kultnih naslovnica New Yorkera. Art je prestao raditi naslovnice New Yorkera, uglavnom zato što nije volio pregovarati i surađivati s ljudima iz časopisa ali za nas je bio spreman na to pristati.

„Problem je taj”, upozorio nas je, „što možete pisati o neizrecivom i nikome neće smetati. No čim nacrtate nenacrtljivo, u nevolji ste.”

Rekli smo mu da smo spremni na nevolje.

Razmjenjuju se ideje: ja i Amanda kao papirnate lutke okruženi raznim kostimima, svaki od njih asocijacija na elemente koji bi vrijeđali određenu skupinu. Amanda i ja pred lomačom, uz druge zapaljive stvari. Ne-vidim-zlo majmuni.

Odlučili smo se za mene i Amandu dok se utapamo u oblačićima teksta te poslali Artu referentne fotografije.

Nazvao nas je tjedan kasnije. Naslovnica sa stripovskim oblačićima nije funkcionirala. Ali imao je ideju: čovjek koji se utapa u sranju a ne može govoriti o onome u čemu se utapa.

Čovjek bi izvikivao imena od milja za sranje, glasno…

Art nam je posalo probnu skicu.

Poopy Doo-Doo

Bila je super, samo to nije bilo to. Pokazao sam je Amandi.

Slika je bila upečatljiva, i ima dana kad osjećamo da se utapamo u sranju.

Ali…

Razgovarao sam s Artom nakon Pen Gala zabave i objasnio mu što me muči.

„Meni ne zvuči kao da govorimo neizrecivo”, rekao sam mu. Zvuči kao „utapamo se u sranju”. To je naslovnica za „Utapamo se u sranju” izdanje.

Art je već imao novu ideju. Pokazao mi je. Fotografirao sam je i poslao Amandi. Rekla je “DA” i dobili smo naslovnicu.

Tjedan dana kasnije Art nam je poslao ovo:

NS Unsayable Cover

I bila je savršena. Amandu je brinulo da će ljudi na slici vidjeti samo onesposobljenu ženu a ne ljutitu ženu. Ljudima iz New Statesmana se svidjela (neki su bili oduševljeni) ali njih je također brinulo da bi se slika mogla pogrešno protumačiti.

Napisali smo tekst koji je trebao biti uključen u izdanje New Statesmana i objasniti stvari:

„Zapravo možemo pisati o neizrecivom. Radimo to ovdje, u ovom izdanju. U tom smislu, ‘neizrecivo’ je gotovo oksimoron.

Možemo govoriti o nečemu bez da to i pokažemo. Možemo govoriti o ‘crtanju Mohammeda’, ako želimo možemo napisati cijele knjige o tradicijama koje su uključene u prikazivanje Mohammeda, problemima koje to sa sobom nosi, pitanju moći, vrijeđanju, nasilju i nitko nas neće pokušati ubiti jer o tome pišemo.

Kad jednom nacrtate sliku, to je druga priča: kad “nacrtate nenacrtljvo”. Čim nacrtate sliku koja prikazuje nešto prijestupno, čak i ako samo komentirate određeni koncept, nacrtali ste sliku. (Crtačica Molly Norris je 2010. u Seattleu pokušala satirizirati i komentirati pitanja s kojima se netko susreće kod prikazivanja proroka [Muhammeda] na duhovit način te je nacrtala klupko pamuka, šalicu, pločicu domina, trešnju i pakovanje tjestenine i za svaki predmet tvrdila da predstavlja sliku Muhammeda. Al-Quaida je stavila na popis za odstrel i četiri godine živi daleko od očiju javnosti.*)
*Ovo je pojednostavljena priča. Na vrhu crteža se spominjao fiktivni Nacrtajmo svi Mohammed dan, tekst se proširio internetom a Molly je stavljena na popis za odstrel. Ovo je jedan od posljednjih crteža koje je napravila prije nestanka iz javnosti.

molly-norris-1

Slike koje nas šokiraju ili izazivaju gađenje imaju moć, na način na koji riječi nemaju.

Amanda se jedno popodne šetala centrom New Yorka s Artom Spiegelmanom i učila o dugoj povijesti zabranjenih crteža, stripova i posljedicama atentata na redakciju Charlie Hebdo. Ona i Art su nazvali Neila na telefon i sat vremena raspravljali o ne-vidim-zlo majmunima, spaljivanju ljudi i stereotipa na lomači, prikazivanju uvredljivih slika bez da se konkretno uvrijedi ljude. Na kraju smo došli na ideju Neila i Amande zarobljenih dok se utapaju u vlastitim stripovskim oblačićima. Ali Art ni s tim nije bio zadovoljan.

Prvi dizajn naslovnice koji nam je pokazao je bio veličanstven prikaz čovjeka koji se utapa u moru sranja, bez mogućnosti da to i izgovori. Gotovo da je upalilo, ali ne skroz. (Ne bez razloga,brinulo nas je što će ljudi misliti, da će ispasti da je ovo „svi se utapamo u moru sranja” izdanje.)

Kad nam je poslao skicu bijesne vezane žene, s ‘ne-vidim-zlo’ povezom, ali svejedno pokušava psovati kroz smješka na loptici poveza, znali smo da imamo naslovnicu.

I prestali smo brinuti oko naslovnice.

Amanda:

Sastavljanje sadržaja izdanja je bilo ludilo; tsunami mailova je tekao između mene, Neila, ljudi iz New Statesmana te raznih pisaca za koje smo se nadali da će pisati za izdanje. Neki ljudi su poslali tekstove u roku nekoliko dana, neki su napisali tekstove od više tisuća riječi i potom prolili čaj po računalu u zadnji tren i propustili rok. Neka pitanja iz intervjua su ostala neodgovorena, neki ljudi su uzeli bolovanje.

Dio primljenog materijala je rezultirao novom inspiracijom i tu smo osjetili predivan sinkronicitet osmišljavanja časopisa u stvarnom vremenu, prema roku. JR-ovi jezoviti Ellis Island grafiti su naizgled bili gladni konteksta današnjeg vrućeg pitanja o imigrantima; pitali smo se tko bi mogao pisati o tome i redakcija New Statesmana je predložila da pozovemo Khaleda Hosseinia (čitala sam njegov rad, ali nikad se ne bi toga sjetila). U kafeu u Cambridgeu smo naletjeli na Laurie Penny i ponudila je da će surađivati s autorom teksta koji nam se sviđao ali nije skroz sjeo na mjesto. Putem maila smo kontaktirali našu prijateljicu Stoyu za njen stav o neizrecivim pitanjima njene profesije, pornića. razgovarala sam telefonski s dvoje prijatelja i palo mi je na pamet da bi mogli zajedno pisati o temi našeg razgovora: oba razgovora su našla svoje mjesto u ‘Vox Populi’ sekciji. Bilo je jako zabavno. Ljudi iz New Statesmana su bili nevjerojatni – slijedili su naše migove čim bi ih uputili i neumorno su radili na prijelomu savršenog izdanja. Svi su bili jako uzbuđeni.

Dvije večeri prije objave izdanja – noć prije nego su finalni tekstovi trebali otići u tiskaru ne bi li časopis na vrijeme stigao na kioske – primili smo uzrujani mail od Arta. Morao je povući svoju naslovnicu jer je primio mail od časopisa u kojem su odbili objaviti njegov strip.

Zbog tajminga ili zbog sadržaja? Vjerojatno zbog tajminga. Mozak mi je napravio nekoliko paničnih kalkulacija. Jesmo li ga već poslali? Je li nam promakao u master listi? O sranje. Možda. Priznao sam Artu da nismo bili najorganiziraniji urednici ali da ćemo smjesta nazvati časopis. Najgore što se moglo dogoditi jest da propusti rok za printanje ali da ipak izađe u online izdanju, čime bi ionako, uz malo sreće imao još veći odjek od tiskanog izdanja. Art je uzdahnuo i rekao da bi i s tim bio zadovoljan ali htio je obećanje od New Statesmana. Bilo je 7 navečer i nazvali smo New Statesman. Bilo je prekasno da se strip pošalje u tisak, odgovorili su. Možemo li ga objaviti online? Uhvatila ih je panika. Izgleda da su imali sastanak cijele redakcije i donijeli odluku da časopis neće objavljivati nikakve slike proroka Muhammeda. Artov strip je prikazivao dvije naslovnice časopisa; jednu koja nije bila problem (sretni smiley-face s porukom želimo vam ugodan dan) i onu koja je bila problem (sretni smiley-face s turbanom i riječju Muhammed sa strelicom koja pokazuje na sliku) te finalni kadar u kojem Art trga mišju masku i otkriva smiley-face s turbanom uz poruku Želimo vam ugodan dan.

Neil i ja smo uzdahnuli. Prekinuli smo poziv. Pogledali smo se pokislo. Koja truba.

„Ok. Što ako…” rekla sam, „napišeš nešto o evoluciji naslovnice za online izdanje časopisa i tu dodaš thumbnail za strip koji vodi do verzije stripa u punoj veličini što se već nalazi online? Možeš intervjuirati Arta o cenzuri. Tako će strip dobiti potrebnu pozornost, New Statesman ne mora strogo gledano objaviti strip, Artu će se ostvariti želja i nećemo izgubiti našu predivnu naslovnicu. Jer iskreno, teška ironija zbog činjenice da sjedimo i raspravljamo o gubitku naše “Reći neizrecivo” naslovnice jer ne možemo objaviti smiley-face s turbanom…”

Neil se namrštio.

„Možemo pokušati.”

Nazvali smo New Statesman. Rekli su da mogu živjeti s tim.

Nazvali smo Arta. Rekao je da bi pristao na to.

Svi smo kolektivno odahnuli. Neil je nazvao Arta i za blog ga intervjuirao o slikama, umjetnosti, cenzuri i potrebi umjetnika da komuniciraju putem umjetnosti. Neil nije mogao dokučiti zašto Skype veza stalno puca. (Ja sam bila u na internetu, preuzimala sadržaje.)

Ali nakon tri poziva je došao u krevet. Bili smo spašeni.

U 10 sati idućeg jutra sam vidjela glasovne poruke i sms-ove da nazovem New Statesman. Progutala sam knedlu. Nazvali smo. Mirovni sporazum je pukao preko noći. Artov agent je sastavio ugovor s obećanjem da će New Statesman objaviti thumbnail s poveznicom za blog koji je napisao Neil i poslao im ga. Odbili su potpisati jer, kako su objasnili, ako ne ispoštuju Artove želje, on može ubiti broj i reciklirati papir. Rekli su da će radije povući naslovnicu. Bilo je 11 ujutro i Neil i ja smo bili na vlaku na putu prema njegovoj obitelji na selu; telefonska veza je bila isprekidana. Proveli smo vožnju na telefonu uvjereni da možemo spasiti sporazum koji smo dogovorili večer ranije. Krajnji rok za printanje naslovnice je bio podne.

Nismo uspjeli.

Do 11:45 je postalo jasno da će Artova naslovnica biti povučena. Počeli smo nevoljko raspravljati o tome što bi je moglo zamijeniti. New Statesman je složio jednostavnu naslovnicu od press fotografije iz objektiva Alana Amata snimljene prije četiri godine, uz riječi “Reći neizrecivo” otisnute preko naših lica. Sjedili smo u ruralnoj Engleskoj u kafeu koji je slučajno imao wi-fi i preuzeli naslovnicu.

„Ovo je sjebano. Ovo je izdanje o cenzuri, a izgleda kao naslovnica časopisa GQ”, rekla sam.

„Možemo jednostavno objaviti crnu naslovnicu…” rekao je Neil. (naravno)

Poslali smo New Statesmanu bezvoljne primjedbe na veličinu i položaj teksta, ali nismo imali vremena za daljnje rasprave. Naslovnica je otišla u tisak.

New Statesman Saying the unsayable

Neil:

Nastao je kompletni zajeb. Artovo ironično predviđanje mene i Amande na naslovnici se pokazalo točno.

Art je frustriran što britanski tisak može pisati o slobodi govora dok istovremeno vodi sveobuhvatnu politiku po kojoj slika kao ove postaje nedopuštena. (Kontekst: Art pokazuje časopis sa smiley-faceom i turbanom, uz etiketu Muhammed ne bi li istaknuo što je problem, što nije. New Statesman je to shvatio kao prikazivanje slike Proroka, nešto za što je sporazumno odlučeno da se neće prikazivati.)

Have a nice day

Mislim da u slučaju da je New Statesman imao više vremena za raspravu i razmišljanje o Artovom stripu strip bi bio uključen u broj, ali možda griješim.

Noć prije no što je New Statesman otišao u tisak, dok je vrijedio dogovor po kojem ću napisati blog na web stranici New Statesmana, intervjuirao sam Arta za blog. Rekao je nekoliko uvjerljivih stvari o slikama i crtanim filmovima, o razlozima iz kojih britanski tisak ne želi prikazati slike kao je što je njegov strip, iste slike koje su prethodno objavljene na naslovnicama novina u Njemačkoj i dosegle značajnu tiražu u ostatku Europe. O tome zašto je u svjetovnom društvu važno debatirati a ne provocirati – te da ljudi koji koriste slike kao sredstvo komunikacije trebaju imati pravo na korištenje slika jednako kao što oni koji koriste riječi imaju pravo na riječi. Ne smije postojati “Kalashnikov veto” na ono što se objavljuje.

(Blog nije objavljen i kao što Art kaže, za vrijeme davanja intervjua i dalje je bio blagonaklonjen prema New Statesmanu no više se tako ne osjeća pa neću citirati taj intervju.)

Art osjeća gnjev: gnjev zbog uzaludnog posla i primarno zbog toga što želi da ljudi u Britaniji vide njegov strip.

Urednici New Statesmana su bili ožalošćeni, zarobljeni između prve vatre, pokazivanja slike koja bi se realno mogla protumačiti kao prikazivanje Muhammeda, da ne izgube naslovnicu i druge vatre zbog neugodnosti prema Agenciji Wylie.

Amanda i ja smo tužni i razočarani. Ja sam većinom razočaran jer sam smatrao da bi predloženo rješenje (blog na stranici NS-a, uz thumbnail stripa na koji možete kliknuti i vidjeti veću sliku, čime bi strip bio viđen, dok bi u blogu Art i ja mogli razgovarati o spomenutim pitanjima) moglo upaliti. I dalje sam tužan što je New Statesman odustao kad je tekst napisan.

Kad ponovno pročitate razmjenu mailova raspad komunikacije između Arta i New Statesmana, i obrnuto, je jasno vidljiv; dok smo Amanda i ja letjeli na vihoru gostujućih urednika (autori odustaju pa se vraćaju, tekstovi dolaze nama ili direktno NS-u, ljudi na koje smo čekali do zadnjeg trena za članke, kolumne ili intervjue istovremeno pokušavajući održavati svoj život i svoj pravi, svakodnevni posao). Mi smo zaribali koliko i bilo tko drugi: znali smo da je htio uključiti strip i da ga je poslao i nismo o tome razmišljali sve do kraja.

Neil i Amanda:

To je cijela priča i zbog toga Artove naslovnice nema na naslovnici New Statesmana.

Uređivanje časopisa je suludo težak posao i rješavanje krize u posljednji tren nije bilo zabavno za New Statesman tim, koji su nam cijelim putem bili potpora, i koji su se na kraju našli licem u lice s onim što je i onim što nije izrecivo te donositi odluke. (I iz njihove perspektive, kako su nam rekli, to je bilo i pitanje slobode govora: nisu htjeli objaviti strip i nisu mogli dopustiti da ih se natjera.)

Ali…

Tako je i nastao cijeli ovaj nered. „Hoćemo ali…” „Trebali bi ali…” „Vjerujemo u slobodu tiska ali…” Smrt zbog tisuću ali. Htjeli smo reći neizrecivo i nacrtati nenacrtljivo. Na kraju smo osjećali da smo pokušali i, zbog ljudske pogreške s naše strane i sa strane časopisa, zakazali.

Jako, jako smo ponosni na ovo izdanje i počašćeni smo što nam je New Statesman dao priliku da ujedinimo sve ove umjetnike i pisce. Bivši Nadbiskup Canterburya nam je pisao zašto vjera treba bogohulstvo, Stoya je pisala o pornografiji, tu je i Michael Sheen i Hayley Campbell, Kazuo Ishiguro, Roz Kaveney i Nick Cave i…

Da smo barem jednako ponosno na naslovnicu koliko i na sadržaj.

Želimo Vam ugodan dan.

Neil i Amanda

Advertisements