Zašto se smiješim na ovoj fotografiji? (24.05.2014.)

LINK NA ORIGINALNI POST: http://journal.neilgaiman.com/2014/05/why-i-am-smiling-in-this-picture.html

Guardian cover

Jedan od razloga za moj široki osmijeh na ovoj fotografiji jest što sam netom prije razgovarao s ljudima iz kampa Azraq koji vode prostor namijenjen djeci gdje je fotografija i snimljena. Uglavnom su iz UNICEF-a.

Objasnili su da djeca po dolasku u kamp, tek tjedan ranije, nisu govorila ili pravila zvukove. Bila su povučena. Kad su crtali crteže radilo se o eksplozijama, odrezanim dijelovima tijela, oružju i mrtvim ljudima.

Kamp je otvoren tek dva tjedna. Djeca koju sam vidio i s njima razgovarao su djeca – bučna, sretna, znatiželjna, urnebesno smiješna, pokazali su nam crteže leptira, djece, planina, životinja i srca.

Zato se smiješim. Ta soba puna bučne djece je bila najbolje mjesto na svijetu.

Razgovarao sam s pojedinom djecom, pričali su mi o svom životu u Siriji za vrijeme sukoba, o svom bijegu („u pustinji je bilo stijena i morali smo paliti svjetla automobila da vidimo ali kad bi upalili svjetla na automobilu ljudi bi pucali po nama i moji roditelji su se bojali ali ja nisam…”’) Neki od njih su zadnji put išli u školu prije tri godine.

Napravio sam grešku i pročitao neke komentare na članak u Guardianu, i na Twitteru, u kojima su ljudi bili uvjereni da su moje priče o djeci iz kampa samo sentimentalan pokušaj skretanja pažnje s prave teme, a to je potpora onoj strani sukoba koju zastupate što glasnije i bučnije. Očito, politička kriza koja je dovoljno ozbiljna da rezultira izbjeglicama se može riješiti samo politikom. Ali praviti se da su ozljeđeni, protjerani i ljudi bez doma samo blaga iritacija, da potraćeni ili uništeni životi nisu bitni, ne bi li time dokazali svoja ideološka stajališta, kakva god ona bila, je po mom mišljenju ujedno lijeno, budalasto i jako, jako pogrešno.

(Članak iz Guardiana je ovdje http://rfg.ee/x6Kon a fotografije i ekstra materijal su ovdje http://rfg.ee/x6Kef )

Advertisements