Moć psa. Cabal [2003-2013] (12.01.2013)

LINK NA ORIGINALNI POST: http://journal.neilgaiman.com/2013/01/the-power-of-dog-cabal-2003-2013.html

Ponekad je teško pisati ovakve stvari. A ponekad mi pisanje ovakvih stvari spašava život. Ovo je jedna od situacija kad mi je drago što imam ovaj blog a ipak je tako teško pisati…

Dakle. 30. travnja 2007. sam stao i spasio psa uz cestu.

Tada sam napisao…

Na putu kući sa snimanja, vozeći po kiši, prilikom spuštanja s autoceste i vožnje kući, ugledao sam velikog, svijetlog psa na izlaznoj cesti. U nekoliko sekundi sam prvo pomislio „O, samo luta okolo i točno zna što radi” a potom sam bolje pogledao i pomislio „Prestravljen je i ako se i nije izgubio uistinu je uplašen zbog svih auta i postoji velika opasnost da izleti na autocestu”.
Zaustavio sam auto, prešao cestu i požurio do njega. Uzmaknuo je, prestrašen i nervozan, potom je drhtav došao do mene. Bez ogrlice i informacija, samo lanac oko vrata. Velik. I jako mokar i jako blatnjav. Kako su okolo prolazili automobili odlučio sam da je najpametnije da ga stavim u svoj automobil dok smislim što dalje. Auto je bio Mini. Otvorio sam vrata i pas se uspentrao unutra. Zauzeo je većinu Minija u kojoj nisam bio ja i veliku većinu u kojoj sam bio ja. Veliki pas, maleni auto. Nazvao sam svoju asistenticu Lorraine i zamolio je da obavijesti lokalno Društvo za životinje (dragi ljudi koji imaju politiku ne-ubijanja životinja) o našem dolasku, potom sam se odvezao kući i putem za dlaku izbjegavao smrt (nevjerojatno je koliko toga ne možete vidjeti kad ogroman pas ispuni auto i vaše vidno polje). Trčao sam po vrtu s Psom dok me nije izmorio. (Iskreno se nadam da se samo izgubio i da ga obitelj traži; teško mi je zamisliti da bi netko napustio ovako cool psa.) Potom sam ga stavio na stražnje sjedalo automobila mnogo većeg od Minija i odveo ga u Društvo za životinje gdje su ga svi tetošili („Mislim da je križanac huskija i vuka”, rekla je gospođa iz Društva koja ga je pregledavala, i mogla bi biti u pravu.) Mislim da je uz to i borac.

Cabal in the Mini

Tako je izgledao kad je ušao u Mini.

Nekoliko dana kasnije su me nazvali iz Društva za životinje [engl.The Humane Society]. Na blog sam napisao: http://journal.neilgaiman.com/2007/05/possibly-not-entirely-unexpected-news.html

Čini se da sam nabavio psa.
Danas sam dobio poziv da je vlasnik psa kojeg sam pronašao u ponedjeljak nazvao Društvo za životinje i preuzeo psa. Bio sam sretan što je Pas opet sa svojom obitelji, no bio sam sam tužniji nego što sam očekivao, shvatio sam da sam se dijelom nadao da ga možda nitko neće preuzeti.
Nadalje su mi rekli da vlasnik psa, lokalni farmer koji ga je držao zavezanog u dvorištu jer ne može dobro hodati pa ga ne šeta, misli da je pas gnjavaža, da stalno bježi i ide na autocestu i da će prije ili kasnije prouzročiti nesreću i kad su mu iz Društva za životinje spomenuli da se jako svidio osobi koja ga je pronašla, rekao je gospođi da ako dođem kod njega i uzmem psa mogu ga i zadržati.
Pa sam to i učinio.

Cabal and Neil

Prošlo je dugo vremena dok nije postao bijel oko vrata i na prsima. Krzno mu je posivilo od sivog metalnog lanca.

Na farmi, na lancu, mu je ime bilo Buck ali nije se odazivao na njega i koliko sam uspio utvrditi nitko ga nije ni zvao Buck. Nazvao sam ga Cabal, po psu Kralja Arthura koji je mogao vidjeti vjetar i činilo se da mu se sviđa ime na koje se može odazivati.

Nikad nisam imao psa. Mislim da on nikad nije imao osobu. Povezali smo se. Tijekom idućih šest godina obojica smo se promijenili i obojica smo napredovali.

Moja kuća na srednjem zapadu se nalazi na oko 17 jutara šume.[cca 7 hektara, op.prev.] Ponovno sam istražio sva ta jutra kao i lokalne livade. Imao sam prijatelja u trenutku kad mi je očajnički trebao: tada sam bio jako usamljen. Četiri godine ranije sam se rastavio od majke moje djece, Mary, iselila se a kuća se činila jako prazna. Nisam zapravo imao nikoga u svom životu, nikoga tko mi se činio moj.

Od Cabala sam dobio bezuvjetnu ljubav. Ne na bilo kakav podređeni način. Kad smo išli u šetnju, činilo se da je prilično siguran da je on glavni – na kraju krajeva, mogao je namirisati stvari, i mogao je puno bolje shvatiti kako stvari funkcioniraju u šumi.

Nije se bojao ničega, osim grmljavine. I dizala.

Cabal running in the snow

Toliko sam ga puta fotografirao u šumi da mu je netko otvorio vlastiti Tumblr.

U kući je bio manje sretan. Ponekad bi mu stražnje noge bježale. Bio je nestabilan na glatkim površinama, činilo se da ima problema nakon godina provedenih na ledu na farmi.

Bili smo neka vrsta Neobičnog para [The Odd Couple, op.prev.] obojica fascinirani i oduševljeni onim drugim. Obojica zaštitnički nastrojeni. Stao bi između mene i stranaca; stao bi djelić van mog vidnog polja i postavio se tamo; bio je odlučan u namjeri da me čuva od mačaka, iako sam imao više mačaka i morao sam podijeliti kuću na teritorij Mačke i teritorij Psa (ni nisam siguran da je ikad shvatio da je to uglavnom zbog njegove sigurnosti, ne njihove.)

Ljudi su govorili da ličimo jedan na drugoga. Neki su čak pokušali to dokazati.

Cabal wearing sunglasses

Amanda kaže da me naučio voljeti. Vjerojatno je u pravu.

Imao je problema sa stražnjim nogama – trčao bi prebrzo, predaleko, pre snažno, slomio nogu i nastavio trčati ili rastrgao tetivu. Bilo je operacija, po jedna na svakoj, u godinu dana razmaka.

Noću je uvijek spavao u mojoj spavaćoj sobi. A onda mu je postajalo sve teže i teže ići uza i niza stepenice pa sam preselio svoju spavaću sobu u prizemlje da se ne mora zamarati stepenicama. Stavili smo rampu ispred kuće da može ulaziti i izlaziti bez da se brine oko stepenica.

Bilo mu je sve teže hodati izvan kuće: prednje noge su mu išle tamo gdje je htio a stražnje noge su mu lelujale i posrtale. Imao je tri godine kad sam ga dobio. Sada je imao devet i imao je degenerativnu bolest (degenerativna pasja mijelopatija – kao multipla skleroza za pse) ali uvijek je bio veseo, prijateljske naravi i još je mogao trčati brže od čovjeka u slučaju da vidi nešto zanimljivo u šumi.

Bio je tužan i usamljen kad sam putovao pa sam doveo Lolu da mu pravi društvo. Upalilo je. Sada bi bio puno sretniji kad bih se vratio s puta. Lola je obožavala njega i podnosila mene jer je Cabal bio uvjeren da sam ja vođa čopora.

Imao je devet godina. Stari, veliki pas. Ali svejedno moj, pun postojane i bezuvjetne ljubavi i odanosti koju ranije nisam poznavao.

Kad sam unajmio kuću u Cambridgeu planirao sam ga odmah dovesti a onda sam dobro pogledao kuću i vidio sjajni klizavi drveni pod i sve stepenice i shvatio da to neće ići. Psi će doći kod mene za jedno 8 tjedana kao bude dovoljno toplo da preselim svoj radni prostor u konzervatorij a u međuvremenu sam išao kući provoditi vrijeme s njim i s Lolom kad god sam mogao(i sa svojim kćerima preko Božića). Bio sam tamo s njim prije tjedan dana. Za dva tjedna opet idem tamo na par tjedana i već sam planirao što ću raditi s psima dok budem tamo.

Sinoć sam primio telefonski poziv od Hansa, on se brine za imanje i za kuću, o pozivu veterinara. Cabal je imao normalan, zabavan dan a onda mu je iznenada pozlilo. Povraćao je i teško je disao. Propustio sam zadnji let i trebao sam jutros doći kući da budem s njim dok je bolestan. Još jedan poziv: on i moja domaćica Mary su bili s Cabalom i oboje su bili u suzama. Spojili su me s veterinarkom koja je trebala Cabala dovesti do životinjske bolnice. Nije mogao disati. Veterinarka je sumnjala na ugrušak u plućima. Još jedan poziv: neće izdržati do životinjske bolnice. Srce mu je stalo. Veterinarka ga je netom prije vratila u život ali je jedva disao i strahovala je da ne dobije napadaje i ugine u bolovima…

A ja nisam bio tu. Da sam bio tu on bi dobro podnio sve što se događa. Da sam bio tu bilo bi sigurno da ode. Pričao sam preko telefona, nastojao reći nešto umirujuće da mi čuje glas no umjesto toga sam samo plakao i rekao mu da mi je žao što nisam tu.

Posljednji put sam razgovarao se veterinarkom i rekao joj da ga pusti da ode,

Cabal and Neil 2

Fotografija nas dvojice, autorica Kimberley Butler. Nazvala je fotografiju Bezuvjetna ljubav.

Plakao sam. Došla je Amanda i zagrlila me i još sam neko vrijeme plakao. Holly je nazvala i rekao sam joj što se dogodilo i ona je također plakala. Sve se dogodilo tako naglo i nisam bio s njim kad je otišao. I izgubio sam prijatelja.

Mislio sam da sam sve isplakao a onda sam čuo da je Lola uzela njegovu ogrlicu sa šanka i spavala s njom cijelu noć i opet sam plakao.

Toliko divnih e-mailova, poruke svih vrsta. Zahvalan sam na svakoj. Svima vama.

Tako sam sretan što sam ga poznavao. Tako sam sretan što smo pronašli jedan drugoga. Mislim da nikad više u svom životu neću imati takvu vezu. Volio bi da psi žive duže.

Kipling je to najbolje rekao:

THERE is sorrow enough in the natural way
From men and women to fill our day;
And when we are certain of sorrow in store,
Why do always arrange for more?
Brothers and sisters, I bid you beware
Of giving your heart to a dog to tear.

IMA dovoljno tuge po prirodi stvari
od muškaraca i žena da nam ispuni dan;
I ako smo sigurni da čeka nas tuga ova,
Zašto opet postupiti tako da dođe nova?
Braćo i sestre, molim Vas da oprezni budete
Kad srce jednom psu dajete.

Možemo biti oprezni koliko god hoćemo. Ali pjesma se zove Moć psa i to je stvarna moć i kao što je Kipling znao to je dobra stvar.

Bio je najbolji pas u svemiru i jako će mi nedostajati.

Advertisements