Ray Bradbury (06.6.2012.)

LINK NA ORIGINALNI POST: http://journal.neilgaiman.com/2012/06/ray-bradbury.html

Jutros sam čuo za Rayevu smrt i oborilo me, a potom me opet oborilo jer toliko ljudi me moli da napišem nešto o Rayu i o tome što im je značio, sada. Prerano je, no to im je potrebno.

Trenutno pišem nešto. Ali htio sam ovo objaviti. Napisao sam ovaj tekst prije nekoliko godina kao uvod u izdanje kolekcije kratkih priča The Machineries of Joy u nakladi izdavačke kuće PS, objavljeno i u tiskanom izdanju Timesa. Ako me želite citirati možete preuzeti što god želite i dodajte da je bio drag, nježan i uvijek pun entuzijazma te da bi krajolik svijeta u kojem živimo bio zakinut da nismo imali njega u svom svijetu.

I da sam presretan što sam ga poznavao.

Ray Bradbury: The Machineries of Joy

Mogu zamisliti razne svjetove i mjesta ali ne mogu zamisliti svijet bez Bradburya. Ne Raya Bradbury čovjeka (Njega sam upoznao. Svaki put kad bi s njim proveo neko vrijeme poslije bi se osjećao sretnije) nego Bradburya arhitekta snova. Tog Bradburya. Čovjeka koji je uzeo ideju američkog Srednjeg zapada i oblikovao je u nešto magično i opipljivo, čovjeka koji je uzeo vlastito djetinjstvo i ljude i stvari u njemu i time oblikovao svijet. Čovjeka koji nam je prikazao zastrašujuću budućnost, bez priča, bez knjiga. Čovjeka koji je izumio Noć vještica u svom modernom obliku.

Neke autore pamtim zbog njihovih priča, druge pak zbog njihovih ljudi. Bradbury je jedini autor kojeg pamtim duboko u srcu zbog njegovih razdoblja u godini i mjesta. Nazvao je kolekciju kratkih priča The October Country. Savršeni naslov u Bradburyevom stilu. Daje nam vrijeme (i to ne bilo koje vrijeme, nego mjesec koji sadrži Noć vještica, kad lišće mijenja boju iz zelene u plamenu i zlatnu i smeđu, kad grančice tapkaju po prozorskim oknima i stvorenja vrebaju u podrumima) i tako nastaje jedna zemlja. Možete je posjetiti. Čeka.

Mjesta: zelene livade u Zelenom gradu II u romanu Dandelion Wine; crvena pješčana prostranstva ispresijecana oronulim kanalima, to može biti jedino Bradburyev Mars; tmurni Venice Beach u romanu Death is a Lonely Business. Sva ta i još mnoga druga, mjesta koja se dugo pamte.

Teško mi je pisati o samim pričama bez da se sjetim Raya Bradburya kao osobe: sjećam se njegovog 70. rođendana u Prirodoslovnom muzeju, prije dvadeset godina. Desetljeće kasnije imao sam tu čast da mu uručim nagradu velikana pisaca znanstvene fantastike u Americi i nikad nisam vidio prostoriju u kojoj su ljudi navijali i pljeskali s više zadovoljstva nego te večeri. Što je još važnije od svega toga, za mene, jest činjenica da sam mogao reći hvala, osobno, nekome čija fikcija me oblikovala u osobu koja jesam.

Prva priča Raya Bradburya koju sam pročitao se zvala Homecoming, i promijenila me. Imao sam sedam godina. Priča je bila dio SF kolekcije koju sam posudio od prijateljevog oca. Homecoming govori o normalnom ljudskom dječaku, Timothiju, koji živi okružen svim stvorenjima noći. Više sam se poistovjetio s Timothijem, dječakom što ga s ljubavlju odgaja obitelj vampira i čudovišta nego s iti jednim fiktivnim junakom do tada. Kao on, i ja sam htio biti hrabar, ne strahovati zbog stvorenja iz tame. Kao on, želio sam pripadati.

Potom sam pročitao The Silver Locusts, kolekciju priča danas poznatiju pod alternativnim naslovom, The Martian Chronicles. Spomenuta knjiga mi je stajala na polici kod kuće. Ne znam kome je prvotno pripadala. Knjiga nije bila nalik ičemu drugome što sam do tada susreo (iako sam bio dovoljno mlad i doslovan da sam neprestano iščekivao da se pojave skakavci (engl. locusts). Zaljubio sam se u Usher II, priču koja me dovela do Poea u kojoj naseljenici na Marsu, kao predstavnci anti-fikcijskog pokreta na zemlji što ga je Bradbury stvorio u svom romanu Fahrenheit 451, stignu u strašnu kuću na Marsu i poubijaju ih roboti koje kontrolira ljubitelj horora i fantastike. Ubojstva su pisana u stilu Poeovih priča The Pit nad the Pendulum, The Murders In the Rue Morgue i kulminirala su u The Cask of Amontillado. Nakon čitanja te priče sam donio odluku da ću čitati Poea, postati pisac, pronaći Strašnu kuću i imati robotskog Orangutana za posilnoga. Dovoljno sam sretan da sam barem uspio postići tri navedena cilja.

Prve Bradburyeve knjige koje sam kupio vlastitim novcem su kupljene u putujućoj knjižari koja bi jednom u polugodištu posjetila moju školu. Imao sam oko jedanaest godina. Radilo se o romanu Dandelion Wine i kolekciji kratkih priča The Golden Apples of the Sun.

Toliko Rayevih tekstova mi je bilo važno, toliko njih me oblikovalo kao osobu. Čitao sam sve što sam mogao. Pronalazak Bradburyeve knjige je bio trenutak uzbuđenja, nikad razočarenja. Ali nikad mi nije padalo na pamet da ga imitiram. Doduše, čitajući ponovno Bradburya kao odrastao otkrio sam da sam, gotovo ton po ton, kao mladić kopirao jednu Rayevu priču, uvukla se toliko duboko u moju dječju svijest da sam misleći da pišem vlastitu priču opet napisao njegovu. (Koja je to točno moja priča i koja se Rayeva priča tako temeljito urezala u moju podsvijest neka bude vježba za bibliografe.)

Ray Bradbury nije bio ispred svog vremena. Bio ja savršeno dio svog vremena, i više od toga: stvorio je svoje vrijeme i ostavio svoj trag na vremenu koje je slijedio. On je jedan od dvojice koji potječu iz Waukegana, gradića u državi Illinois udaljenog od Chicaga nekih 50 kilometara, stvorio je umjetnost pomoću koje se Amerika definirala od 1940ih do 1960ih. (Drugi Waukeganski sin je naravno bio komičar Jack Benny). I preko šezdeset godina Ray Bradbury je stvarao umjetnost, i još uvijek stvara umjetnost, podiže buru i potiče ljude na razgovor.

Najbolje Bradburyeve kolekcije kratkih priča imaju teme i imaju uzorke. Predstavljaju rasprave i razgovore. The Machineries of Joy je podsjetnik na Bradburya koji se, dok su drugi dobri pisci i dalje pisali za mase, oslobodio ograničenja i pisao za face. Bio je jedan od prvih pisaca koji su napravili prijelaz iz svijeta ljudi koji čitaju takve stvari do svijeta općenito. Uz nekoliko iznimaka, priče iz zbirke Machineries of Joy su priče u kojima su žanrovski elementi prigušeni ili nepostojeći. Kolekcija priča, neke fantastične, neke ne. (Mnoge one od onih koje to nisu se i dalje čine kao fantazije dok se neke od fantastičnijih priča čine izuzetno stvarne.) Svećenici debatiraju i raspravljaju o svemirskim putovanjima dok stara žena ukrade svoju kuću od Smrti, i pitamo se (jer bi nas Bradbury na to potaknuo opet, i opet, i opet) Tko su Marsovci? i razmišljamo, je li čovjek na mostu u Dublinu uistinu prosjak…?

U svojim najboljim trenucima Ray Bradbury je bio onoliko dobar koliko smo i mislili. Kolonizirao je Noć vještica, jednako kao što su Srebrni skakavci kolonizirali crvene pustinje i staklene tornjeve Marsa. Sagradio je svijet, kao i toliko toga, i učinio ga svojim. Zato kad vjetar nosi palo jesenje lišće po cesti u pobuni plamena i zlata, ili kad ljeti vidim zeleno polje pod prekrivačem žutih maslačaka, ili kad se zimi povučem sa hladnoće i pišem u sobi s TV-om veličine zida, mislim na Bradburya…

Uz osjećaj sreće. Uvijek uz osjećaj sreće.

Neil Gaiman

Advertisements