Popularni pisci: intervju sa Stephenom Kingom (28.04.2012.)

LINK NA ORIGINALNI POST: http://journal.neilgaiman.com/2012/04/popular-writers-stephen-king-interview.html

Intervjuirao sam Stephena Kinga za britansko izdanje časopisa Sunday Times. Intervju je objavljen prije nekoliko tjedana. Timesova stranica se ne može čitati bez plaćanja pa sam odlučio ovdje objaviti originalnu verziju intervjua. (Ovo je neispeglani tekst i nešto je duži od objavljenog intervjua.)

Više se puno ne bavim novinarstvom i ovo mi je ponajviše bila izlika da se ranije ove godine, u veljači, odvezem do Floride i provedem dan s jako dragim ljudima koje ne viđam dovoljno često.

Nadam se da će Vam se svidjeti.

Dodatna napomena – Sunday Times me zamolio da za bilješke o suradnicima napišem nešto kratko i osobno o Kingu i meni pa sam napisao ovo:

„Mislim da sam najvažniju lekciju od Stephena Kinga naučio još kao tinejdžer, čitajući Danse Macabre, Kingovu knjigu eseja o hororima i o pisanju. Tu ističe da ako napišete samo stranicu dnevno, samo 300 riječi, na kraju godine imate roman. To je bilo izuzetno ohrabrujuće – iznenada je nešto ogromno i nemoguće postalo neopisivo lako. Kao odrastao čovjek na taj način sam napisao knjige koje nisam imao vremena pisati, kao što je moj roman za djecu Coraline.”

„Kod ovog susreta sa Stephenom Kingom ono što me se najviše dojmilo jest s kojom lakoćom prihvaća ono što radi. Puste priče umirovljenju spisateljske karijere, o odustajanju, sugestije da bi možda trebao prestati prije nego se počne ponavljati su nestale. Voli pisanje, voli ga više od bilo čega drugoga što bi mogao raditi i ne čini se da razmatra prestajanje. Osim možda pod prijetnjom pištoljem.”

The King and I

Prvi sam put susreo Stephena Kinga u Bostonu 1992. Sjeo sam u njegov hotelski apartman, upoznao njegovu suprugu Tabithu, u daljnjem razgovoru Tabby, i njegove sinove Joea i Owena, tada tinejdžere; razgovarali smo o pisanju i o autorima, o obožavateljima i o slavi.

„Da opet mogu proživjeti svoj život”, kaže King. „Sve bi napravio isto. Čak i loše dijelove. Ali ne bi napravio ‘Poznajete li me?‘ reklamu za American Express. Nakon toga je cijela Amerika znala kako izgledam.”

Bio je visok i tamnokos, a Joe i Owen su izgledali kao mnogo mlađi klonovi svoga oca, svježe iz komore za kloniranje.

2002., idući put kad sam susreo Stephena Kinga, povukao me na pozornicu da sviram kazoo s Rock Bottom Remaindersima, trošnom kolekcijom autora koji znaju svirati instrumente i pjevati a u slučaju spisateljice Amy Tan, imitirati dominu i istovremeno pjevati ‘These Boots are Made For Walkin‘ Nancy Sinatre.

Nakon toga smo razgovarali u sićušnom toaletu u stražnjem dijelu kazališta, jedinom mjestu gdje je King kriomice mogao zapaliti cigaretu. Tada je izgledao krhko i sivo jer se tek nedavno oporavio od duge hospitalizacije nakon što ga je neki idiot udario kombijem a potom su uslijedile bolničke infekcije. Tada sam bio zabrinut za njega.

A sada, desetljeće kasnije, kada je King izišao s parkirališta u Sarasota Keyu da me pozdravi, izgledao je dobro. Više nije slab. Ima 64 godine i izgleda mlađe nego prije deset godina.

Kuća Stephena Kinga u Bangor Maineu je gotička i veličanstvena. Znam to iako nikad nisam bio tamo. Vidio sam fotografije na internetu. Izgleda kao mjesto u kojem bi netko kao Stephen King trebao živjeti i raditi. Uključuje kovane šišmiše i vodorige na vratima.

Kuća Stephena Kinga na grebenu u Floridi blizu Sarasote, komadiću zemlje na rubu mora okruženom velikim kućama („onâ pripada Johnu Gottiu” saznajem dok prolazimo pokraj ogromne bijele građevine visokih zidova. „Zovemo je palača ubojstava”) je ružna. I to ne simpatično ružna. Dugi blok betona i stakla, nalik ogromnoj kutiji za cipele, sagradio ju je, Tabby objašnjava, čovjek koji je gradio shopping centre, od materijala za gradnju shopping centara. Kao Apple store vizija McVile, i nije lijepo. No kad se nađete unutar staklenih zidova i prozora pruža se savršen pogled na pijesak i more, divovska plava metalna vrata nestaju u beskraju i u zvijezdama u jednom kutu vrta a unutar zgrade ima slika, skulptura i što je najvažnije, tu je i Kingov ured. U njemu se nalaze dva stola. Lijepi stol s pogledom i neupečatljivi stol s računalom a za njim istrošena, često korištena stolica okrenuta suprotno od prozora.

To je stol za kojim King sjedi svaki dan, i tu piše. Trenutno piše knjigu pod nazivom ‘Joyland‘ o serijskom ubojici u zabavnom parku. Ispod prozora je komadić dobro ograđene zemlje s golemom afričkom ostrugastom kornjačom koja njuška unaokolo kao divovska pokretna stijena.

Moj prvi susret sa Stephenom Kingom, davno prije nego sam ga osobno upoznao, je bio na stanici vlaka East Croydon negdje 1975. Uzeo sam knjigu potpuno crnih korica. Zvala se Salem’s Lot. Bio je to Kingov drugi roman; prvi mi je promakao, kratka priča o djevojci imenom Carrie, tinejdžerici s psihičkim moćima. Ostao sam budan do kasno da završim Salem’s Lot i uživao u dickensovskom prikazu američkog gradića uništenog dolaskom vampira. Ne ljubaznog vampira, pravog vampira. Spoj Drakule i „Gradića Peyton”. Nakon toga sam kupio sve što je King napisao kako je izlazilo. Neke su knjige bile izvrsne, neke nisu. To je bilo ok. Imao sam povjerenja u njega.

Carrie je bila knjiga koju je King započeo i napustio, i koju je Tabby izvukla iz koša za otpatke, pročitala i ohrabrila ga da je završi. Bili su siromašni a onda je King prodao Carrie i sve se promijenilo te je nastavio pisati.

Za vrijeme vožnje do Floride, od preko trideset sati, sam slušao audi knjigu Kingovog romana o putovanju kroz vrijeme, 11/22/63. Radi se o srednjoškolskom učitelju engleskog (što je bio i King kad ja napisao Carrie) koji se putem vremenske crvotočine u skladištu drevnog restorana iz 2011. vrati u 1958. s misijom da spasi Johna F.Kennedya od Lee Harvey Oswalda.

Kako to uvijek biva s Kingom to je vrsta fikcije kod koje Vam je neizbježno stalo do toga što će se dogoditi, stranicu za stranicom. Sadrži elemente horora no oni su gotovo kao začini za nešto što je dijelom temeljito istraženi povijesni roman, dijelom ljubavna priča i u cijelosti promišljanje o prirodi vremena i prošlosti.

S obzirom na golemost Kingove karijere teško je bilo koje njegovo djelo opisati kao anomaliju. On postoji na granici popularne fikcije (i povremeno publicistike). Njegova karijera (pisci nemaju karijere, barem ne većina nas. Samo napišemo iduću knjigu.) je osobiti teflon, ništa se trajno ne lijepi. On je popularni romanopisac što je nekad bilo a možda je još uvijek, opis autora određene vrste knjiga: knjiga koje će vam se odužiti zbog čitanja zadovoljstvom i radnjom, kao John D. MacDonald (kojem se King zahvaljuje u 11/23/63). Ali on nije samo popularni romanopisac: čini se da nije važno što piše jer je uvijek pisac horora. Pitam se frustrira li ga to.

„Ne. Ne frustrira me. Imam svoju obitelj i svi su dobro. Imamo dovoljno novca za kupnju hrane i stvari. Jučer smo imali sastanak u Zakladi King (privatna zaklada koju King sponzorira i daju sredstva mnogobrojnim dobrotvornim ustanovama). Moja šogorica Stephanie vodi organizaciju i svi sjednemo i dajemo novac. To me frustrira. Svake godine isti novac dajemo drugim ljudima.. kao da bacamo novac u jamu. To me frustrira.

Nikad nisam sebe smatrao piscem horora. Tako misle drugi. I nikad nisam rekao ni kurca o tome. Tabby potječe iz ničega. Ja potječem iz ničega, bili smo prestravljeni da će nam sve to oduzeti. Stoga ako su ljudi htjeli reći „Ti si ovo”, dok god su se knjige prodavale to je bilo u redu. Rezonirao sam ovako, držat’ ću jezik za zubima i pisati ono što želim pisati. Prvi put se nešto nalik onome što spominješ dogodilo kad sam napisao knjigu pod naslovom ‘Different Seasons‘, priče koje sam napisao onako kako pišem sve priče, dobio sam ideju i poželio sam napisati zatvorsku priču, ‘Rita Hayworth and the Shawshank Redemtpion‘, onda je tu bila jedna temeljena na mom djetinjstvu pod nazivom ‘The Body‘, tu je i priča o dječaku koji pronađe Nacista, ‘Apt Pupil‘. Poslao sam ih mom izdavaču Vikingu, urednik mi je bio John Williams – mrtav već dugo godina – izuzetan urednik – uvijek je prihvaćao tekstove takve kakvi jesu. Nikad nije tražio da ih nabildam. Poslao sam im ‘Different Seasons‘ i rekao je, prvo i osnovno dao si im naslov ‘seasons’ (engl. godišnja doba) a napisao si samo tri. Napisao sam još jednu, ‘The Breathing Method‘ i nastala je knjiga. Dobio sam najbolje kritike svog života. I to je prvi put da su ljudi pomislili, hej, ovo uopće nije horor.

Otišao sam do supermarketa i starija žena mi je prišla iza ugla – očito jedna od onih žena koje kažu što god im je na umu. Rekla je, „Znam tko ste Vi, Vi ste pisac horora. Ne čitam ništa što pišete, ali poštujem Vaše pravo da pišete. Stvar je u tome da mi se više sviđaju autentične stvari, kao „Iskupljenje u Shawshanku”. ”

„A ja sam rekao, „Ja sam to napisao.” A ona je rekla, „Ne, niste.” I krenula dalje svojim putem.”

To se događa, opet i opet. Dogodilo se kad je objavio ‘Misery‘, svoju kroniku toksične slave; dogodilo se s romanom ‘Bag of Bones‘, gotičkom pričom o duhovima i romanopiscu, s elementima Du Marierove ‘Rebecce‘; dogodilo se kad je primio Medalju za doprinos američkoj književnosti od Nacionalne književne zaklade.

Ne razgovaramo u ogromnoj betonskoj kući/kutiji za cipele. Sjedimo uz bazen u manjoj kući koju je King kupio u istoj ulici, služi kao gostinjska kuća za njihovu obitelj. Tu je odsjeo Joe King, koji piše pod pseudonimom Joe Hill. Liči na oca iako više nije klonirana tinejdžerska verzija i danas ima vlastitu uspješnu spisateljsku karijeru romanopisca i autora stripova. Nosi svoj iPad gdje god ide. Joe i ja smo prijatelji.

U romanu ‘Bag of Bones‘, Stephen King piše o autoru koji prestane pisati ali izdaje prethodno napisane knjige. Upitam ga koliko dugo bi njegovi izdavači mogli tajiti njegovu smrt?

Naceri se. „Dobio sam ideju da pisac u ‘Bag of Bones‘ ima knjige jer mi je netko godinama ranije rekao da Danielle Steele svake godine napiše tri knjige a izda dvije, a znao sam da je Agatha Christie nakupila dvije ne bi li stavila finalni ukras na svoju karijeru. Od ovog trenutka, da umrem i svi sačuvaju tajnu to bi potrajalo do 2013. Imam novi Dark Tower roman, The Wind in the Keyhole. Taj izlazi uskoro, a Dr Sleep je završen. Znači da me udari taksi, kao Margaret Mithchell, što bi bilo gotovo a što ne bi. Joyland ne bio bio gotov ali Joe bi ga mogao završiti bez problema. Njegov stil je gotovo identičan mome. Njegove ideje su bolje od mojih. Biti uz Joea je kao stajati uz rotirajući vatromet koji baca iskre, sve te ideje. No želim usporiti. Moj agent se pogađa s izdavačima oko romana Dr Sleep, to je nastavak Isijavanja ali sam odgađao pokazivanje rukopisa jer mi je trebalo vremena da udahnem.”

Zašto je odlučio napisati nastavak „Isijavanja”? Ne kažem mu koliko me ta knjiga uplašila sa šesnaest godina, niti koliko me istovremeno oduševio i razočarao Kubrikov film.

„Napravio sam to jer to je totalno otrcani potez. Kad kažeš da se vraćaš knjizi koja je bila jako popularna i pišeš nastavak Ljudi se sjete te knjige jer su je čitali kao djeca. Djeca je pročitaju i kažu da je jako strašna, potom možda pročitaju nastavak kao odrasli i ne bude im osobito dobra. Izazov je, možda bude jednako dobra – a možda bude drugačija. Imate na što baciti težište. Imate izazov.”

„Želio sam napisati roman ‘Dr Sleep‘ jer sam htio vidjeti što će se dogoditi Dannyu Torrenceu kad odraste. I znao sam da će biti pijanac jer mu je otac bio pijanac. Činilo mi se da je jedna od rupa u „Isijavanju” što je Jack Torrance okorjeli pijanac koji nikad nije potražio pomoć kod neke od grupa za samopomoć, kao što su Anonimni alkoholičari. Razmišljao sam ovako, započet ću s Dannyem Torrencem u četrdesetoj godini. Bit će jedan od onih koji kažu „Nikad neću biti kao moj otac, nikad neću biti zlostavljač kao što je bio moj otac.” Onda se probudiš u 37.-oj ili 38.-oj i pijan si. Potom sam pomislio, kakav život ta osoba ima? Imat će hrpu slabo plaćenih poslova, dobit će otkaz i trenutno radi u hospiciju kao domar. Zovu ga Dr Sleep [engl. san] i uvijek ga zovu ako im mačka uđe u sobu i sjedne na krevet. Pišem o liku koji se vozi autobusom, jede u McDonaldsa a za posebne prilike možda ide u Red Lobster [američki lanac restorana, op.prev.]. Ne pričamo o tipi koji ide u Sardi’s [legendarni restoran u New Yorku, zidove mu krasi na stotine karikatura slavnih, op.prev].’

Stephen i Tabitha su se upoznali 1967. među policama knjižnice na Sveučilištu Maine, vjenčali su se 1971. Nakon diplome on nije mogao dobiti posao u prosvjeti pa je radio u industrijskoj praonici rublja, točio gorivo, radio kao domar, pojačavao bijedne prihode povremenim pričama, uglavnom hororima, i prodavao ih časopisima s imenima kao ‘Cavalier‘. Bili su krajnje siromašnih. Sve se to promijenilo 1974. prodajom džepnog izdanja Carrie za 200.000$. Pitam se koliko je prošlo od kad se King prestao brinuti oko novca.

Na trenutak se zamislio: „1985. Tabby je dugo vremena bila svjesna da se ne moramo brinuti oko tih stvari. Ja nisam. Bio sam uvjeren da će mi sve oduzeti i da ću opet s troje djece živjeti u kući kao podstanar, da je sve to predobro da bi bilo istina. Negdje oko 1985. sam se počeo opuštati i misliti „ovo je dobro, sve će biti u redu.” “

„Čak i sada sve ovo (rukom pokaže na bazen, gostinjsku kuću, zaljev Florida Key i mnogobrojne McVile) mi je jako čudno, iako smo tu samo tri mjeseca u godini. Naša adresa na Maineu je jedno od najsiromašnijih područja. Većina ljudi koje vidimo sijeku drva, odvoze smeće, i takve stvari. Ne želim reći da sam čovjek od naroda ali sam običan čovjek i imam taj jedan talent kojeg koristim.”

„Ništa mi nije dosadnije nego biti u New Yorku i ići na večere u velike otmjene restorane gdje morate sjediti tri jebena sata. Znaš, i ljudi piju piće prije večere, vino nakon večere, pojedu tri slijeda, potom hoće kavu a netko naruči jebenu francusku prešu za kavu i slična sranja. Moja ideja dobrog obroka je dovesti se ovdje i ići u Waffle House, naručiti dva jaja i vafle. Kad vidim prvi Waffle House, znam da sam na Jugu. To je dobro.”

„Plaćaju mi apsurdne cifre”, primjećuje, „za nešto što bi radio i besplatno.”

Otac Stephena Kinga je otišao po cigarete kad je King imao četiri godine i više se nije vratio pa je Kinga odgojila majka. Steve i Tabby imaju troje djece: Naomi, Unitaristička Župnica s digitalnom župom; Joe i Owen, obojica pisci. Joe završava svoj treći roman. Owenov prvi roman izlazi 2013.

Razmišljam o udaljenosti i promjenama. Koliko je teško pisati o likovima koji imaju radničke poslove u 2012.?

„Svakako je teže. Kad sam pisao Carrie i Salem’s Lot bio sam na korak od teškog rada. – ali ujedno je i istina – Joe će saznati da je to istina, dok imaš malu djecu određene dobi, lako je pisati o njima jer ih promatraš i cijelo vrijeme su dio tvog života.”

„No djeca odrastu. Teže mi je pisati o maloj dvanaestogodišnjoj djevojčici u romanu Dr Sleep nego što mi je ikad bilo pisati o petogodišnjem Dannyu Torrenceu jer Joe mi je bio model za Dannya. Ne mislim pri tome da je Joe imao isijavanje kao Danny ali sam znao tko je, kako se igra, što želi raditi i slično. Ali gledaj,ovo je poanta: ako ti možeš zamisliti sve divne stvari koje su se dogodile u „Američkim bogovima” i ako ja mogu zamisliti Magična vrata i sve ostalo onda zasigurno još uvijek mogu zaposliti svoju maštu i krenuti: slušaj, mislim da tako izgleda kad radiš deset sati dnevno na radničkom poslu.”

Trenutno pričamo o zanimanju pisca: pričamo o zanatu, o tome kako radimo to što radimo, izmišljanje stvari kao zanimanje, kao poziv. Njegova iduća knjiga, The Wind in the Keyhole, je dio serije Dark Tower, dio serijala kojeg je King isplanirao i započeo kad je i sam praktički bio tinejdžer. Trebale su mu godine da završi serijal, i završio je samo zato što su ga tjerali pomoćnici, Marsha i Julie, kojima su dosadila pisma obožavatelja s pitanjima o završavanju priče.

Sada kad je završio priču pokušava odlučiti koliko toga može promijeniti, vidi li priču kao jedan jako dugi roman. Može li napisati drugu verziju? Nada se da može. Trenutno je Stephen King lik u petom i šestom romanu iz serije Dark Tower, a Stephen King autor publicistike pita se hoće li ga izbaciti iz iduće verzije.

Ispričao sam mu o posebnostima istraživanja priče na kojoj radim, da me fikcijski sve što trebam čeka čim krenem u potragu za tim. Kimnuo je u znak slaganja.

„Svakako – tražiš i tu je. Najjasniji trenutak u kojem se to dogodilo je bio kada mi je Ralph, moj tadašnji agent, rekao „Ovo je malo čudno pitanje, ali imaš li možda ideju za nešto što bi moglo biti serija romana, nalik onome što je radio Dickens?” i imao sam priču koja se borila za preživljavanje. Radilo se o „Zelenoj milji”. I znao sam da ako se odlučim na to moram se tome potpuno posvetiti. Započeo sam pisanje i dosta sam lako pratio plan objave. Jer…” oklijeva, u pokušaju da objašnjenje ne zvuči glupavo, „… svaki put kad mi je nešto trebalo to nešto je bilo nadohvat ruke. Kad John Coffey završi u zatvoru – trebao je biti pogubljen zbog ubojstva dviju djevojčica. Znao sam da nije kriv, ali nisam znao da će tip koji je kriv biti tu, nisam znao ništa o tome što se dogodilo, ali kad sam pisao o tome, sve me čekalo. Samo to prihvatiš. Sve se uklapa kao da je već prije postojalo.”

„Nikad ne razmišljam o pričama kao o napravljenim stvarima; vidim ih kao pronađene stvari. Gotovo pa da ih izvučeš iz tla i samo ih podigneš. Netko mi je jednom rekao da samo umanjujem vrijednost svoje kreativnosti. To možda jest a možda nije slučaj. Svejedno, kad je u pitanju priča na kojoj trenutno radim, imam neriješen problem. Noću me ne drži budnim. Imam osjećaj da će biti tu kad siđem…”

King piše svaki dan. Ako ne piše nije sretan. Kad piše svijet je dobro mjesto. Zato piše. Tako jednostavno. „Sjednem negdje oko osam i petnaest ujutro i radim do jedanaest i četrdeset pet i za to vrijeme je sve stvarno. I onda se samo isključi. Rekao bi da napišem od 1200 do 1500 riječi. Šest stranica. Cilj mi je napisati šest stranica.”

Počnem Kingu pričati svoju teoriju da će se ljudi u budućnosti referirati na Kinga kad ih bude zanimalo kako je život izgledao između 1973. i danas. On maestralno opisuje svijet kojeg vidi i bilježi to na papiru. Uspon i pad VHS-a, dolazak Googlea i pametnih telefona. Sve je tu, skriveno iza čudovišta i noći, čineći ih još stvarnijima.

King je optimističan. „Znaš, ne možemo znati što će trajati a što neće. Ima onaj citat Kurta Vonneguta o Johnu D. MacDonaldu, „za 220 godina, kad ljude bude zanimalo 20. stoljeće referirat će se na Johna D. MacDonalda”, no nisam siguran da je to istina – čini se da je gotovo pa zaboravljen. Ali trudim se ponovno pročitati roman Johna D. MacDonalda kad dođem ovdje.”

Autori ispunjavaju pauze u razgovoru s Stephenom Kingom. I shvatim da su svi oni bili, ili jesu, popularni autori, ljudi čija djela su čitali milijuni, i uživali u čitanju.

„Znaš što je bizarno? Prošli tjedan sam posjetio Savannah Book Fair. Ovo mi se događa sve češće i češće. Izišao sam na pozornicu i dobio ovacije od ljudi, malo jezovito… ili ste postali kulturološka ikona ili vam plješću zbog činjenice da još niste mrtvi.”

Ispričam mu kad sam u Americi prvi put vidio ovacije. Julie Andrews je u Minneapolisu imala probnu turneju za kazališnu predstavu Victor/Victoria. Nije bila osobito dobra ali je dobila ovacije jer je Julie Andrews.

„To je za nas opasno. Želim da se ljudima sviđa moj rad, ne ja.”

A nagrade za životno djelo?

„Veseli ih kad mi ih dodjeljuju. I završe u šupi, ali ljudi to ne znaju.” Potom se pojavi Tabby King da nam kaže da je vrijeme za večeru i doda da je u stražnjem dijelu kuće afrička ostrugasta kornjača uhvaćena dok je pokušavala silovati kamen.

Advertisements