Govor kojeg sam jednom održao: o Lewisu, Tolkienu i Chestertonu (26.01.2012.)

LINK NA ORIGINALNI POST: http://journal.neilgaiman.com/2012/01/speech-i-once-gave-on-lewis-tolkien-and.html

2004. sam održao ovaj govor Mitopoetskom društvu [eng. Mythopoetic Society]. Mislio sam da se već nalazi negdje na ovoj stranici ali to nije tako, nalazi se samo na web stranici Mitopoetskog društva. Nadam se da nikome iz društva neće smetati ako ga stavim ovdje (uglavnom za sebe, da ga kasnije mogu lakše pronaći.)

MYTHCON 35: GOVOR POČASNOG GOSTA, NEILA GAIMANA

Odlučio sam govoriti u autorima, točnije o tri autora te o okolnostima u kojima sam ih upoznao.

Postoje autori s kojima čovjek ima osobni odnos a postoje autori s kojima nema. Postoje oni autori koji vam promijene život i oni koji to ne učine. To je jednostavno tako.

Aslan_-_1967_serial

Imao sam šest godina kad sam pogledao epizodu serije „Lav, vještica i ormar” na crno bijelom televizoru u bakinoj kući u Portsmouthu. Sjećam se dabrova, i prvog pojavljivanja Aslana, glumca u neuvjerljivom kostimu lava iz čega zaključujem da se vjerojatno radilo o epizodi dva ili tri. Otišao sam kući u Sussex i štedio svoj bijedni džeparac dok nisam mogao kupiti vlastiti primjerak knjige „Lav, vještica i ormar”. Pročitao sam je opet i opet, kao i Voyage of the Dawn Treader, drugu knjigu koju sam uspio pronaći, i kad je stigao moj sedmi rođendan nabacio sam dovoljno migova da mi je rođendanski poklon bio cijeli serijal knjiga o Narniji. I sjećam se kako sam proveo sedmi rođendan – ležao sam na krevetu i pročitao sve knjige, od prve do zadnje.

Books (Narnia)

Nastavio sam ih čitati idućih četiri ili pet godina. Naravno čitao sam i druge knjige ali u srcu sam znao da ih čitam samo zato što ne postoji beskonačan broj knjiga o Narniji za čitanje.

Bilo dobro ili loše vjerska alegorija, takva kakva je, mi je potpuno prešla preko glave i tek kad sam imao jedno dvanaest godina shvatio sam da postoje Određene Paralele. Većina ljudi shvati kad radnja dođe do Kamenog stola; ja sam shvatio kad mi je odjednom sinulo da je priča o Saint Paulu na putu za Damask samo prepričavanje transformacije Eustacea Scrubba u zmaja. Našao sam se osobno uvrijeđen: smatrao sam da je autor, kojem sam vjerovao imao skrivene namjere. Nisam imao ništa protiv religije, ili religije u fikciji – kupio sam (u školskoj knjižari) i volio The Screwtape Letters,i već sam se posvetio čitanju G.K. Chestertona. Mislim da je moj šok proizašao iz činjenice da je time Narnija postala manje potpuna, bila mi je manje zanimljiv koncept, manje zanimljivo mjesto. Svejedno, lekcije iz Narnije su se duboko urezale. Aslanovo otkriće Tash vjernicima da su molitve koje je dao Tashu zapravo molitve Njemu je nešto što sam vjerovao onda i na kraju krajeva i dalje vjerujem.

narnia-map

Nisam se vratio Narniji dok nisam postao roditelj, prvo 1988., potom 1999; svakog puta sam svojoj djeci naglas čitao knjige. Otkrio sam da i dalje volim stvari koje sam onda volio – ponekad još i više – dok su stvari koje su mi kao djetetu bile čudne (na primjer, čudna struktura knjige Princ Caspian, te averzija prema većini knjige The Last Battle) postale još intenzivnije; bilo je tu i nekih novih stvari koje su mi stvorile jaku nelagodu – na primjer uloga žena u svijetu Narnije koja kulminira krajnjom sudbinom Susan. Ali ono što me iznenadilo jest koliko su se knjige o Narniji uvukle u mene: za vrijeme pisanja bi iskusio trenutak za trenutkom spoznaje da sam posudio fraze, ritam, način na koji su riječi bile povezane; na primjer, da sam u knjizi The Books of Magic nadodao ježa ili zeca koji se slažu i razgovaraju u istoj mjeri kao Duffelpudi.

cs-lewis-photo

C.S. Lewis je prvi čovjek zbog kojeg sam poželio biti pisac. Zbog njega sam postao svjestan postojanja pisca, činjenice da netko stoji iza riječi, da netko priča priču. Zaljubio sam se u njegovo korištenje zagrada – autorske napomene su ujedno bile mudre i razgovorljive i veselila me upotreba takvih zagrada u vlastitim esejima i sastavima kroz ostatak mog djetinjstva.

Mislim da možda Lewisov genij leži u tome što je stvorio svijet koji mi je bio stvarniji od onoga u kojem sam živio; ako su autori mogli pisati priče o Narniji onda sam htio postati autor.

Ako postoji pogrešan način da se pronađe Tolkiena onda sam ga pronašao na potpuno pogrešan način. Netko je u mojoj kući ostavio primjerak džepnog izdanja pod nazivom The Tolkien Reader. Sadržavao je esej – ‘Tolkien’s Magic Ring‘, autor Peter S.Beagle – nešto poezije, Leaf By Niggle i Farmer Giles of Ham. Kad bolje razmislim, nagađam da sam je uzeo samo zato što ju je ilustrirala Pauline Baynes. Imao sam možda osam ili devet godina.

Ono što mi je bilo važno, čitajući knjigu, je bila poezija i nagovještaj priče.

E sad, kad sam imao devet godina promijenio sam školu i u razrednoj knjižnici sam pronašao izubijani i izuzetno stari primjerak knjige The Hobbit. Kupio sam je za jedan peni na rasprodaji u školskoj knjižnici zajedno s prastarim primjerkom knjige Plays of W.S. Gilbert i još je imam.

Prošlo je još jedno godina dana dok u glavnoj školskoj knjižnici nisam otkrio prva dva dijela „Gospodara Prstenova”. Pročitao sam ih. Pročitao sam ih opet i opet: završio bi Dvije kule i opet od početka počeo čitati „Prstenovu družinu”. Nikad nisam došao do kraja. To nije tako loše kao što zvuči – iz eseja Petera S. Beaglea u Tolkien Readeru sam saznao da sve ispadne manje više u redu. Svejedno, stvarno sam htio sam za sebe pročitati.

S trinaest godina sam osvojio školsku nagradu za engleski jezik i dobio dopuštenje da izaberem knjigu. Izabrao sam „Povratak kralja”. Još uvijek je imam. Doduše, pročitao sam je samo jednom – uzbuđen da otkrijem kako priča završava – jer u tom periodu sam kupio i džepno izdanje u jednom tomu. To je najskuplja stvar koju sam kupio svojim novcem i to je bilo ono što sam tada čitao opet i iznova.

Došao sam do zaključka da je „Gospodar prstenova” vrlo vjerojatno najbolja knjiga koja bi ikad mogla biti napisana što me ostavilo u relativnoj dilemi. Htio sam biti pisac kad narastem. (To nije istina: i tada sam želio biti pisac.) I htio sam napisati „Gospodara prstenova”. Problem je bio što je već napisan.

J R R Tolkien

Posvetio sam tome dosta vremena i na kraju došao do zaključka da bi bilo najbolje da upadnem u paralelni svemir u kojem ne postoji prof Tolkien, dok držim primjerak „Gospodara prstenova”. Onda bi nekome dao da pretipka knjigu – znao sam da ako izdavaču pošaljem već izdanu knjigu, čak i u paralelnom svemiru, bio bi sumnjičav a jednako tako sam znao i da moje trinaestogodišnje daktilografske vještine nisu dovoljno dobre. Nakon izdavanja knjige, u tom paralelnom svemiru, ja bi bio autor „Gospodara prstenova” a od toga ne bi postojalo ništa bolje. I čitao sam Gospodara prstenova dok ga više nisam morao čitati jer je bio u meni. Godinama kasnije poslao sam pismo Christopheru Tolkienu i objasnio mu nešto za što nije mogao pronaći definiciju, i bio sam duboko počašćen zbog zahvale u Tolkienovoj knjizi The War of the Ring (za nešto što sam naučio ni manje ni više nego čitajući Jamesa Brancha Cabella).

U istoj knjižnici koja je sadržavala dva nastavka „Gospodara prstenova” sam otkrio Chestertona. Knjižnica se nalazila odmah do školske nadzornice i otkrio sam da suočen s predavanjima koja ne volim od profesora koji me prestravljuju uvijek mogu otići do ureda nadzornice i požaliti se na glavobolju. Rastopili bi gorki aspirin u čaši vode, popio bi ga, trudeći se da ne pravim grimase i potom bi me poslali da sjedim u knjižnici dok tableta ne počne djelovati. Knjižnica je također bila mjesto gdje sam išao za kišnih popodneva i kad god sam mogao.

gk-chesterton

Prva Chestertonova knjiga koju sam otkrio je bila ‘The Complete Father Brown Stories‘. Bilo je na stotine drugih autora koje sam otkrio u toj knjižnici po prvi put – Edgar Wallace, Baroness Orczy i Dennis Wheatley i ostali. Ali Chesterton mi je bio važan – jednako važan kao što je to bio C.S.Lewis.

Vidite, iako sam volio Tolkiena i sanjario da sam napisao njegovu knjigu, nisam imao ni najmanju želju pisati kao on. Tolkienove riječi i rečenice su se činile kao najprirodnije stvari, formacije stijena ili vodopadi, i za mene bi nastojanje da pišem kao Tolkien bilo jednako tome da želim procvjetati kao stablo trešnje ili se popeti na stablo kao vjeverica ili pak da kišim kao oblak. Chesterton je bio sušta suprotnost. Čitajući Chestertona uvijek sam bio svjestan da se osoba koja to piše raduje riječima i koristi ih na stranici poput slikara koji koristi boje iz svoje palete. Iza svake Chestertonove rečenice krio se netko tko slika riječima i činilo mi se da na kraju svake osobito dobre rečenice ili jednostavno predstavljenog paradoksa čujem autora, negdje iza scene, kako hihoće od oduševljenja.

Father Brown, taj princ humanosti i empatije, je bio uvodna droga [eng.gateway drug] za žešće stvari, jer se radi o kolekciji od tri romana u jednom tomu: ‘The Napoleon of Notting Hill‘ (moj omiljeni primjer predvidive fikcije iz 1984. i fikcije koje je uvelike oblikovala moj vlastiti roman Neverwhere), ‘The Man Who Was Thursday‘ (prototip za sve špijunske priče 20-og stoljeća a ujedno i noćna mora i teološka poslastica) i naposlijetku, ‘The Flying Inn‘ (koji sadržava primjere odlične poezije, ali ono što me zapanjilo kao jedanaestogodišnjeg dječaka jest da je iznenađujuće sitničav. Mislim da bi Father Brown dijelio moje mišljenje.) Potom su tu bile pjesme, eseji i crteži.

Kao što sam rekao, Chesterton, Tolikien i Lewis nisu samo bili pisci koje sam čitao između šeste i trinaeste godine već su bili autori koje sam čitao opet i iznova; svaki od njih je odigrao ulogu u izgradnji moje ličnosti. Bez njih ne mogu zamisliti da bi ikad postao pisac, a sigurno ne pisac znanstvene fantastike. Ne bi spoznao da je najbolji način da se ljudima pokažu istine jest iz smjera iz kojeg nisu mogli zamisliti da istina može doći kao ni da veličanstvenost i magija uvjerenja i snova mogu biti ključni dio života i pisanja.

I bez ta tri pisca danas ne bi bio ovdje. Kao naravno, ni itko od vas. Hvala vam.

Advertisements