Sjećanje (11.09.2011)

LINK NA ORIGINALNI POST: http://journal.neilgaiman.com/2011/09/memory.html

Kako u vodi razlikovati moje pse. Cabal izgleda ovako:

Cabal in the water

Dok Lola izgleda ovako:

Lola in the water

Ili ovako

Lola in the water 2

Ili ovako

Lola in the water 3

Ovo su postovi koje sam ovdje napisao prije točno deset godina:

Utorak, 11. rujna 2001.

Telefonske linije prema New Yorku uopće ne reagiraju a brojevi mobitela koje sam birao su mrtvi. Strah me za moje prijatelje. Gledam CNN, brinem.

napisao Neil Gaiman, 9:12 ujutro

—————–

Sada gledam BBC America. Mnogobrojni emailovi od prijatelja u kojima javljaju da su živi… Još čekam da mi se jave mnogi drugi.

Za nekoliko dana sam trebao ići u Veliku Britaniju na pogreb Douglasa Adamsa a potom na festival u Trstu u Italiji. Sada ćemo vidjeti hoće li avioni letjeti ili ne…

napisao Neil Gaiman, 10:24 ujutro

Evo što sam danas radio.

Sakupio sam mnogo otpalih suncokreta i naslonio ih na zid kuće bez ikakvog posebnog razloga osim zato što su tako lijepo izgledali. Malo sam pekao. Napisao sam dio filma. Nazvao sam prijatelje s kojima se nisam dugo čuo, sam da kažem zdravo. Potpuno sam zakazao kad je trebalo telefonski dobiti bilo koga u New Yorku. Puno sam se javljao na telefon jer su me zvali ljudi iz New Yorka. Odlučio sam da u subotu neću otputovati za London. Pogledao sam dokumentarac o filmu The Wicker Man na DVD-u (zbunjen što je verzija koju sam godinama ranije snimio s TV-a duža od kino verzije i kraća od 99 minutne ‘produžene’ verzije). Čitao sam knjigu o formi ‘lazzi’ (komični skečevi i poslovna strana) commedie dell’arte, koja istražuje neku čudnu teoriju da možda sačinjavaju metaforu. Očistio pijesak za mačke. Brinuo se za preostalih nekoliko prijatelja iz New Yorka koji mi se još nisu javili. Pročitao Maddy večerašnje poglavlje romana Howl’s Moving Castle. Napravio donaciju Crvenom križu putem stranice Amazon.com. Naučio Maddy nekoliko trikova s kartama.

Pokušavam uspostaviti normalan život.

Ima i gorih načina da se provede dan.

napisao Neil Gaiman, 1:16 ujutro

Nekoliko dana kasnije serveri za AmericanGods.com, gdje se nalazi blog, su bili u New Yorku i dobili nekakav virus pa se na vrhu bloga nalazi natpis od 18.lipnja 2001. koji završava,

vidimo se sutra u knjižari Borders u World Trade Centru ako ste trenutno u New Yorku. Libretto radi u redu ali ako prokleta stvar ima pravi apostrof ja ga ne mogu naći. Pa koristim ove.

Promocija „Američkih bogova” je započela u World Trade Centru a onda sam došao kući i nitko više nikad neće potpisivati knjige u toj knjižari.

Čudno je čitati neke od starih postova i prisjećati se:

Dva posta od 14.rujna 2001.

Na FAQ stvarčicu je stigao mail s jako razumnim objašnjenjem da su „Američki bogovi” uzrokovali katastrofu u World Trade Centru. Započinjao je citatom nedavnih komentara Jerrya Falwella, „zagovarači pobačaja moraju snositi dio odgovornosti za ovo jer Bog ne prihvaća ruganje. I kada uništavamo 40 milijuna nevine dječice ljutimo Boga. Uistinu vjerujem da su pogani, zagovarači pobačaja, feministice, gayevi i lezbijke koji aktivno žele to pretvoriti u alternativni stil života, ACLU, Ljudi za američki način – svi oni koji žele sekularizaciju Amerike – uperujem prst njima u lice i kažem: ‘Vi ste omogućili da se ovo dogodi.’ ”I dalje objašnjava da je čitatelj pročitao veliki dio „Američkih bogova” prije nego je shvatio da je samo čitanje čin idoliziranja i demonizma te je zapalio svoj primjerak. (Ili zapalila, valjda) Zanimalo ih je jesam li sada sretan?

Pretpostavljam da je implikacija da je Bog nekako tolerirao pogane, lezbijke, ACLU, itd. ali izašli su „Američki bogovi” i to je kap koja je prelila čašu.

Ubacite sliku autora koji uzdiše, odmahuje glavom i vraća se na posao.

Mnogo lijepih pisama od religioznih ljudi svih uvjerenja i sekti koji vole čitati knjige a odriču se i gospodina Falwella i prethodnih korespodenata. Sve ok. Iako to nisam shvatio ništa ozbiljnije od bojkota ,Sandmana‘ od strane Američke udruge obitelji (kao da Donald Wildmon i njegovi ljudi uopće kupuju ‘Sandmana‘) shvatio sam to kao priču upozorenja, podsjetnik: dok god znate koga Bog želi da mrzite i kome da naudite onda je sve što im radite opravdano.

Citat Abbota Arnolda iz Albigensian Crusades (circa 1210. ovako napamet) se i dalje pojavljuje na majicama. Albigensijanski križarski pohod je unutarnji francuski pohod da se iskorijeni hereza. Kad su Arnolda upitali kako će vojnici razlikovati heretike od vjernika u gradu Beziersu, samo je odgovorio „Sve ih pobijte. Bog će prepoznati svoje.”

a onda nekoliko dana kasnije…

Pojavi se mail putem FAQ obrasca s dobronamjernom zamolbom:

Biste li upotrijebili svoj status poznate osobe da pružite zaštitu od nasilja prema američkim Muslimanima? Uvjeren/a sam da bi riječi drugih poznatih osoba protiv takvih postupaka bile korisne..

Dobro, ako će to uopće išta značiti. Ljudi koji su spremni počiniti nasilje nad Muslimanima ili Amerikancima arapskog podrijetla sigurno ne čitaju ovaj blog. (I s obzirom da je prva smrt kao osveta Amerikanaca bila pucnjava na Sikha u Arizoni (iz Punjaba, i kao Sikh očito nije sljedbenik Islama), mislim da na primjer ni objašnjenje da Talibani ništa više ne predstavljaju islam nego što su Torquemada i njegovi nasilnici predstavljali krčšćanstvo ili što je naicistička stranka predstavljala neo-paganizam ne bi imali osobite koristi. Stanovnici Arizone koji su ubila Sikha su ugledali tipa u turbanu s bradom i zaključili da je gospodin počinio zločin posjedovanja smeđe kože i strane pripadnosti i to im je bilo dovoljno.)

(A ja, ja bi volio da ljudi opet pročitaju izdanje Sandmana broj 50 i poglavlje o ifritima u „Američkim bogovima”.)
napisao Neil Gaiman 12:33 ujutro

i napokon, iz Trsta, 23. rujna 2001.

Danas je cijeli dan kišilo – sivo je i maglovito. Jučer, također po kiši, smo prošetali po Trgu jedinstva i počeli gledati žonglere i slično, u neuvjerljivim kostimima, i paradu povijesnih rekonstruktora iz obližnjih gradova, u odjeći koju ljudi ne nose i s oružjem koje zapravo nemaju. Sve postaje festival rekonstrukcije. Cijeli prokleti svijet. Nije da mi je smetalo: ništa ne može razvedriti čovjeka kao kad drugi ljudi nose mokri metalni pleteni oklop.

Danas na je na putu prema domu Maximilijana kiša potjerala u suhi prostor za koji se ispostavilo da ima izložbu fotografija Roberta Capae: nevjerojatne stvari, fotografije Španjolskog građanskog rata, Drugog svjetskog rata, Japansko-kineskog rata 1938. i počeo sam gledati fotografije borbe, ranjenih civila, ljudi čiji se svijet srušio i raspao, bez ikakvog osjećaja ironije. Ti su ljudi mi. Bez obzira na kojoj strani se nalazili. Bili su mi i slike su sadržavale istinu i neposrednost koje donedavno nisam mogao zamisliti.

Tipkam ‘Fortunately, The Milk‘ jako šašavu dječju knjigu koju će ilustrirati Dave McKean (i morao sam obećati da će naš idući zajednički projekt biti jako mračan i jako odrastao.) Jučer sam završio s pisanjem i nazvao Davea da mu to pročitam. Trebalo je biti duljine ‘The Day I Swapped My Dad For Two Goldfish’ ali je zapravo jedno četiri ili pet puta duže.

Advertisements