Neobični nadnaravni osjećaji (25.01.2011)

LINK NA ORIGINALNI POST: http://journal.neilgaiman.com/2011/01/feeling-oddly-ghostly.html

Dopustio sam da blog dođe u onu fazu kad stalno obećavam sam sebi da ću napisati nešto novo čim se na jedan dan prestanu događati čudne i divne stvari. A u međuvremenu se toliko toga dogodi.

Sada pišem post ali ne kao izvještaj o onome što radim već zato što želim ovo zapamtiti:

Trenutno sam u Sydneyu. Sutra Amanda, naši prijatelji i ja preuzimamo Australian Day u Sydney Opera House.

Sjedio sam u malenom apartmanu koji nam je osigurao festival i radio na projektu koji se nadam da ću završiti i pročitati sutra navečer kad mi se isključio laptop. Shvatio sam da nije uključen u struju i da je Amanda (koja je bila u Sydney Opera House na presici) posudila australski adapter (imali smo ih više, ali smo ih zaboravili po putu).

Tako sam otišao kupiti nekoliko adaptera da imam jedan i da njoj mogu ostaviti rezervni kad odem.

Lutao sam pokraj sushi trgovina i hostela i tajlandskih take-out restorana i trgovina duhanom po vrućem popodnevnom suncu Sydneya. Amanda (koju neizmjerno zabavlja moje potpuno neznanje pri prepoznavanju prostitutki) mi je sinoć pokazala nekoliko prostitutki i vidio sam  neke od dama koje mi je istaknula kako dolaze na smjenu vidljivo umorne na dnevnom svjetlu.

Uočio sam par – muškarca i ženu, oboje naizgled u dvadesetima, oboje niži od mene i tamne kose, kako gledaju u izlog meni okrenuti leđima. Žena je imala tetovažu na leđnoj lopatici – tekst – i kako ne mogu proći pored teksta bez da ga pročitam, bacio sam oko. Naramenica je prekrivala dio teksta.

Ali svejedno sam uspio pročitati. I znao sam riječi koje prekriva naramenica.

Tetovaža je jako nalikovala ovoj (pri tome mislim isti sadržaj, sličan font ali vjerojatno ne i ista osoba. Već se pokušavam sjetiti je li se radilo o lijevoj ili desnoj leđnoj lopatici):

tattoo_sandman-quote

Fotografiju sam preuzeo ovdje. (Hvala Google Image Search)

Pročitao sam tetovažu, pročitao sam riječi koje sam napisao prije osamnaest godina u pokušaju da istjeram vlastite male demone i učinilo mi se da sam duh. Da sam na trenutak, pod vrućim suncem Sydneya postao samo ideja osobe a ne više prava osoba.

Nisam joj se predstavio niti sam išta rekao (iskreno, nije mi ni palo na pamet da pozdravim). Samo sam odšetao kući kroz svijet koji se činio tanji i neizmjerno čudniji nego tog jutra.

Ne znam zašto je to imalo takav učinak na mene. Ali jest.

Advertisements