Da (01.1.2011)

LINK NA ORIGINALNI POST: http://journal.neilgaiman.com/2011/01/yes.html

yes

Na kraju sinoćnjeg obreda vjenčanja naš prijatelj Jason Webley (koji se zaredio preko Interneta, napisao predivan obred i vjenčao nas) je pročitao ovu pjesmu e.e.cummingsa:

i thank You God for most this amazing
day:for the leaping greenly spirits of trees
and a blue true dream of sky;and for everything
which is natural which is infinite which is yes

(i who have died am alive again today,
and this is the sun’s birthday;this is the birth
day of life and love and wings:and of the gay
great happening illimitably earth)

how should tasting touching hearing seeing
breathing any-lifted from the no
of all nothing-human merely being
doubt unimaginably You?

(now the ears of my ears awake and
now the eyes of my eyes are opened)

shvatio sam da ponavljam tekst zajedno s njim, kao molitvu: tom pjesmom sam prije više od dvadeset godina zatvorio posljednje izdanje stripa Black Orchid i još je bila u mojim mislima, govorila da na najbolji mogući način.

Amanda i ja smo se vjenčali u subotu navečer (ovoga puta zapravo, i po zakonu) gotovo pa neplanirano. Šačica gostiju koji su prisustvovali vjenčanju su ljudi s kojima smo ionako trebali ići na večeru drugi siječnja. Samo su dobili malo više nego što su očekivali.

Večer su s ljubavlju i uz oduševljenje vodili i improvizirali naši prijatelji, obitelj Chabon-Waldman a Daniel Handler je svirao harmoniku dok se Amanda spuštala niz stepenice u haljini koju je tako davno nosila kao ljudski kip. Rosie Chabon, najslađe stvorenje na svijetu, je nosila cvijeće. Jela se meksička hrana i pita, u ogromnim količinama.

Vjenčanje u prijateljevoj dnevnoj sobi u društvu dvanaest prijatelja koji to uistinu nisu očekivali ali su se svim srcem bacili na stvaranje vjenčanja iz ničega te sin i kći koji pružaju potporu i ljubav vjerojatno nije svačija ideja planiranja vjenčanja. No mi smo bili zaručeni točno godinu dana i činilo se neopisivo ispravno usput improvizirati vjenčanje. Pa smo to i učinili. I bili smo sretni kao dvoje najsretnijih ljudi na svijetu.

I danas, nakon zajedničke noći je Amanda otišla u Australiju a ja sam otišao kući u hladnoću. Nećemo se vidjeti deset dana dok se ne nađemo u Tazmaniji; dok se sve ostalo dogodilo samo od sebe i nije bilo organizirano već je sjelo na svoje mjesto, zaključio sam da organizirani medeni mjesec koji slijedi iza vjenčanja ipak ima smisla. Trenutni gubitak mladenke odaje nemar.

Advertisements