Sjećanje na Douglasa #1 (23.04.2008)

LINK NA ORIGINALNI POST: http://journal.neilgaiman.com/2008/04/remembering-douglas-1.html

Ovo je jedan od dva ili tri uvoda koje sam napisao o Douglasu Adamsu. Ovaj uvod je bio dio Douglasove biografije Hitchhiker autora M.J. Simpsona.

Sjećanje na Douglasa

Upoznao sam Douglasa krajem 1983. Zamolili su me ga da intervjuiram za časopis Penthouse. Očekivao sam oštroumnu, pametnu osobu nalik ljudima s BBC-a, nekoga tko zvuči kao glas ‘Vodiča kroz galaksiju za autostopere’. Vrata stana u Islingtonu [londonska četvrt, op.prev.] mi je otvorio izuzetno visok čovjek, širokog osmijeha i velikog, krivog nosa sav trapav i živahan kao da usprkos svojoj veličini i dalje raste. Netom se vratio u Veliku Britaniju nakon lošeg perioda provedenog u Hollywoodu i bio je sretan što je tu. Bio je ljubazan, duhovit i razgovorljiv. Pokazao mi je svoje stvari: jako je volio računala, koja su tada jedva postojala i gitare i velike bojice na napuhivanje koje je otkrio u Americi te ih poštom poslao u Englesku po enormnoj cijeni a potom otkrio da ih dosta jeftino može nabaviti u Islingtonu. Bio je nespretan: znao bi se zabiti u stvari, spotaknuti se preko njih ili naglo sjesti na nešto i to slomiti.

Saznao sam da je Douglas preminuo jutro kasnije, u svibnju 2001., putem interneta (koji nije postojao 1983.). Novinar me intervjuirao preko telefona (novinar je bio u Hong Kongu) i nešto o smrti Douglasa Adamsa se pojavilo na računalu. Nezainteresirano sam šmrcnuo (nekoliko dana ranije Lou Reed je bio gost emisije Saturday Night Live da prekine internetske glasine o svojoj smrti). Potom sam kliknuo na link. Zabuljio sam se u vijesti BBC-a i shvatio da je Douglas sasvim sigurno mrtav.

„Jeste li dobro?” upitao me novinar iz Hong Konga.

„Douglas Adams je mrtav”, rekao sam zaprepašteno.

„O, da”, rekao je. „Prenose to na vijestima cijeli dan. Jeste li ga poznavali?”

„Da”, odgovorio sam. Nastavili smo s intervjuom i ne sjećam se o čemu smo dalje razgovarali. Novinar mi se opet javio nekoliko tjedana kasnije da mi kaže da na snimci nema ništa suvislo ili iole upotrebljivo nakon trenutka u kojem sam saznao da je Douglas umro; pitao me bi li bio voljan ponoviti intervju.

Douglas je bio izuzetno drag čovjek, nevjerojatno elokventan i jako susretljiv. 1986. sam često bio dio njegove životne priče za vrijeme rada na Don’t Panic [službeni vodič kroz „Vodič kroz galaksiju za autostopere”, op.prev.] Sjedio bi u uglu njegovog ureda i pretraživao stare ormariće za spise, izvlačio stare skice „Vodiča” u raznim verzijama, davno zaboravljene komične sketcheve, scenarije za seriju Dr Who, promo novinske članke; uvijek je bio spreman odgovarati na pitanja i objasniti. Pomogao mi je kontaktirati na desetke ljude koje sam morao pronaći za intervju, ljude kao što su Geoffrey Perkins i John Llyod. Svidjela mu se završna verzija knjige, ili je bar tako rekao, a to je isto pomoglo.

(Uspomena iz tog perioda: sjedim u Douglasovom uredu, pijem čaj i čekam da završi telefonski razgovor za knjigu Comic Relief [dobrotvorna organizacija u Velikoj Britaniji, op.prev.]. Po završetku se ispričao i objasnio da se morao javiti na telefon jer ga je nazvao John Cleese, pri tome je bilo jasno da je presretan što može spomenuti njegovo ime: upravo ga je nazvao John Cleese, i razgovarali su službeno kao odrasli. U tom trenutku je Douglas poznavao Cleesea barem devet godina, ali svejedno mu je uljepšao dan i htio mi je to dati do znanja. Douglas je uvijek imao junake.)

Douglas je bio jedinstven. To vrijedi za sve nas no također je istina da ljudi dolaze u raznim vrstama i uzorcima a postojao je samo jedan Douglas Adams. Nitko drugi s kim sam se susreo nije mogao uzdići Ne Pisanje do razine umjetničke forme. Nitko drugi nije mogao biti tako istinski veselo jadan. Nitko drugi nije imao onaj lagani osmijeh i krivi nos, pa ni neprimjetni dašak sramežljivosti nalik zaštitnom polju.

Nakon što je umro puno su me intervjuirali, ispitivali o njemu. Rekao sam da smatram da nikad nije bio romanopisac, ne uistinu, usprkos tome što je imao svjetske bestsellere i što je bio autor nekoliko knjiga koje su, četvrt stoljeća kasnije na granici klasika. Pisanje romana je profesija u koju je upao, ili se spotaknuo, ili je naglo sjeo na nju i polomio je.

Mislim da je Douglas vjerojatno bio nešto za što još ni nemamo riječ. Futurolog, Objašnjavač ili nešto. Jednoga dana će ljudi shvatiti da je najvažniji posao koji postoji ima netko tko može objasniti svijet njemu samome na način na koji svijet to neće zaboraviti. Netko tko može dramatizirati nevolje ugroženih vrsta jednakom lakoćom (ili barem, zadivljujuće dobro jer ništa što je Douglas radio nikad nije bilo osobito lako) kojom analognoj rasi može objasniti što znači živjeti u digitalnom svijetu. Čovjek čiji su snovi i ideje, praktične ili apstraktne, uvijek veličine planeta, netko tko će uvijek ići naprijed i vući nas ostale za sobom.

Ovo je knjiga prepuna činjenica o čovjeku koji se bavio snovima.

Neil Gaiman

Bologna, 15. svibnja 2003.

Advertisements