Priroda infekcije (18.05.2007)

LINK NA ORIGINALNI POST: http://journal.neilgaiman.com/2007/05/nature-of-infection.html

Na hard disku imam previše uvodâ za raznorazne stvari i odlučio sam odabrati nekoliko neiskorištenih – uglavnom se radi o tekstovima za knjige koje više nisu dostupne.

Danas idem na Hollynu dodjelu diplome. Kad su te stvari u pitanju, nije bilo tako davno da sam pisao o Hollynom odlasku na fakultet i o tome što smo radili tjedan prije njenog odlaska.

Uglavnom, u idućim tjednima ću objaviti nekoliko uvoda. Ovo je iz novele Paula McCauleya iz 2003. na temu Dr Who, u izdanju Telosa, pod naslovom Eye of the Tiger, objavljene nekoliko godina prije nego je novi tim ovako uspješno vratio seriju Dr Who na male ekrane.

Priroda infekcije

Godine teku i stalno traju rasprave o tome ima li doista odgledana fikcija utjecaja na čitatelja ili gledatelja. Postaje li čitatelj nasilan zbog nasilne fikcije? Je li posljedica zastrašujuće fikcije prestrašeni čitatelj ili mu / joj se smanji osjetljivost na strah?

Odgovor nije da ili ne. Odgovor je da, ali.

Kad sam bio mali, primjedba odraslih na Dr Who je uvijek bila da je pre strašan. Mislim da su time propustili puno strašniju posljedicu serije Dr Who: činjenicu da je virus.

Naravno da je bila strašna. Manje, više. Dobre dijelove sam gledao vireći iza kauča i uvijek bi me razljutio, nasamario i prestravio cliffhanger u posljednjim minutama. Ali koliko mi se čini, taj strah nije imao nikakvog utjecaja na mene dok sam odrastao. Pravi problem, ono čega su se odrasli trebali bojati i na što su se trebali žaliti jest kako je to utjecalo na moju glavu. Kako je oblikovalo moj unutarnji svijet.

U dobi od tri godine, kad sam s ostalom djecom u vrtiću kod gđice Pepper izrađivao Daleke pomoću malenih bočica za mlijeko, bio sam u nevolji a da toga nisam bio svjestan. Virus je već djelovao.

Da, bojao sam se Daleka i Zarbia i ostale ekipe. Ali iz svog popodnevnog nedjeljnog serijala sam preuzeo druge neobičnije i važnije lekcije.

Za početak, zarazio sam se idejom da postoji beskonačan broj svjetova, tek korak daleko.

I još jedan dio mema [ideja ili fotografija koja se prenosi putem blogova i društvenih mreža, op.prev.] je bio ovo: neke su stvari veće iznutra nego izvana. I možda su, jednako tako, neki ljudi veći iznutra negoli izvana.

I to je bio tek početak. Knjige su potpomogle infekciju – Dalek World i razna Dr Who godišnja izdanja u tvrdom uvezu. Sadržavala su prve pisane SF priče s kojima sam se susreo. Zanimalo me postoji li možda negdje nešto slično…

Ali najveća posljedica je tek trebala doći.

To je ovo: oblikovanje stvarnosti – način na koji shvaćam svijet – postoji isključivo zbog serije Dr Who. Točnije, War Games iz 1969. je višedijelna serija koja je označila početak karijere Patricka Troughtona.

Više od tri desetljeća nakon što sam je pogledao, kad se osvrnem na War Games ostaje mi ovo: Doktor i njegovi pomoćnici su se našli na mjestu gdje se bore vojske: beskrajna bojišnica Prvog svjetskog rata na kojoj se nalaze trupe iz cijelog vremenskog postojanja ukradene sa svoje prave prostorno-vremenske lokacije koje se moraju međusobno boriti. Tajanstvene izmaglice dijele vojske i temporalne zone. Putovanje kroz temporalne lokacije je moguće uz pomoć bijele tvorevine nalik na kutiju približno iste veličine kao omanji lift, ili još slikovitije, javni zahod: uđete u 1970., iziđete u Troji, Monsu ili na Waterloou. Samo ne iziđete na Waterloou, jer se zapravo nalazite na vječnoj ravnini, a iza svega i okolo svega je zli genije koji je odveo vojske, stavio ih tu i koristi bijele kutije da bi premještao čuvare i agente s mjesta na mjesto, kroz magle vremena.

Kutije su se zvale SIDRAT-i. To sam shvatio već s osam godina.

Na kraju, bez drugih opcija i bez mogućnosti da sam riješi priču na bilo koji drugi način, Doktor – za kojega smo otkrili da je bjegunac – poziva svoj narod, Gospodare Vremena, da riješe cijelu stvar. On sam je uhvaćen i kažnjen.

Bio je to odličan završetak za osmogodišnjaka. Neke od ironija su me oduševile.
Uopće ne sumnjam da bi bilo jako loše da sada pokušam opet pogledati War Games. Već je pre kasno, šteta je počinjena. Stvarnost je dobila druga pravila. Virus se sada udomaćio.

Danas, kao ugledni autor srednje životne dobi, i dalje osjetim nedefinirane ali beskrajne mogućnosti kada uđem u lift, osobito lift manjih dimenzija s bijelim zidovima. Spoznaja da su se sva vrata do sada otvorila u istom vremenu i svijetu pa čak i u istoj zgradi u kojoj sam i započeo vožnju mi se čini slučajna – samo dokaz nedostatka mašte u ostatku svemira.

Advertisements