Jutros je snježilo (10.10.2009)

LINK NA ORIGINALNI POST: http://journal.neilgaiman.com/2009/10/it-snowed-this-morning.html

gljive

Jutros je sniježilo. Kad sam s fotoaparatom u ruci krenuo u šetnju mislio sam da se snijeg već otopio ali evo malo pahulja po gljivama na drvetu. Totalno pogrešno. Nisam spreman za zimu. Ne još.

Na donjoj slici se nalazi Cabal te poneki list (i Maddy). Mnogi od vas pitaju zašto Cabal više ne nosi svoju narančasti ‘lovci odlazite i nemojte me upucati’ plašt. Zato što je neku večer otrčao u šumu za jelenom i vratio se bez plašta.

Sigurno ga sada nosi jelen da zbuni lovce.

maddy-i-cabal

Manijakalno pokušavam sve završiti prije nego odem u Kinu na nekoliko tjedana, ne bi li priveo kraju istraživanje za projekt Journey to the West (to putovanje se trebalo realizirati u veljači/ožujku ali naizmjenični dobro-loše udarac: primanje Newberry medalje i smrt mog oca su preokrenuli cijeli godišnji plan i još se nije vratio u normalu).

Završio sam priču pod naslovom The Thing About Cassandra i urednici su je prihvatili (hura, osobito zbog toga što su ranije ove godine bili jako susretljivi kad mi se priča na kojoj sam radio prije završetka u rukama raspala u prašinu i pepeo). Prije odlaska pokušavam završiti kratku priču o špilji na otoku Misty Isle, a također ću snimati i stvari za moj segment na NPR radiju (National Public Radio). Sxip Shiery radi na glazbi  za moj kratki film i svaki dan mi šalje djeliće glazbe i ja ih poslušam te mu pošaljem da, ili ne ili zašto ne bi pokušali s ovim?

U četvrtak smo sakupili med iz košnica i Cat Mithos je popratila cijeli proces na svom blogu (http://kittysneverwear.blogspot.com/2009/10/bees-glorious-bees-title-suggested-by.html) uključujući i snimku na kojoj skidam pčele s okvira pa vam predlažem da tamo pogledate fotografije i opis našeg Pčelarskog dana. Začudo, najdraži trenutak mi je kad su se pčele iz Zelene Košnice uzrujale i iznenada sam čučao pokraj košnice u roju bijesnih pčela… osjećao sam se mirno i staloženo, nisam se pomicao i čekao sam da prestanu biti mrzovoljne i sve je bilo u redu. (Osim što su Hansa i Birdchick ubole u gležnjeve preko zaštitnog odjela).

Da, vidimo. Ovdje se nalazi osvrt na moj nastup u Toledu http://toledoblade.com/apps/pbcs.dll/article?AID=/20091006/ART02/910060367, a ovdje na onaj u Clevelandu http://www.clevescene.com/scene-and-heard/archives/2009/10/05/a-geek-heros-welcome-for-author-gaiman

Na oba nastupa je bilo zabavno i dobio sam neke ideje za organizaciju CBLDF (Pravni fond za stripove) turneje i javnog čitanja iduće godine.

Bok Neil,

znam da je Tjedan zabranjenih knjiga završio no kako ste to spomenuli na Vašem blogu nadam se da mi nećete zamjeriti još jedno pitanje na tu temu.

Kada je u redu osporiti knjigu? Treba li uopće osporavati knjigu ako smatramo da se nalazi na pogrešnom mjestu? Na primjer, ja čitam dosta knjiga za mlade i čitala sam knjigu koja mi se u jednom trenutku učinila neukusna iz perspektive odrasle osobe. (učinilo mi se da su jezik i seksualni susreti u knjizi proizvoljni, bez da je to priča zahtijevala i više je od onoga što bi tinejdžer trebao čitati.) Istakla sam to dječjoj knjižničarki i rekla je da će to uzeti u obzir. Poslije me uhvatila panika. Pitala sam se jesam li pogriješila? Jesam li upravo zabranila knjigu?

Po Vašem mišljenju, treba li ikad osporiti mjesto na kojem se neka knjiga nalazi? Da se razumijemo, i dalje ne vjerujem da u javnim knjižnicama treba zabranjivati knjige ali sada nisam sigurna što mislim o osporavanju knjiga koje spadaju u književnost za mlade.

Lijep pozdrav,
Amanda R., Louisville, Kentucky

Nisam knjižničar niti sam član ALA (American Library Association) tako da je ovo mišljenje jednog autora.

Ne mislim da je pogrešno knjižničaru skrenuti pozornost na knjigu pa čak ni sugerirati da se nalazi na krivom mjestu, niti da je to pokušaj zabrane knjige. Moja kolekcija M is for Magic ponajviše postoji jer sam primijetio da su neke osnovne škole počele kupovati Smoke and Mirrors i nisam baš bio najsretniji što se ta knjiga, koja sadrži neke priče namijenjene isključivo odraslima, nalazi u osnovnoškolskim knjižnicama. (Ne smeta mi ako se nalazi u srednjoškolskim knjižnicama).

Mislim da knjižničari stalno moraju procjenjivati, na temelju stavova zajednice, na temelju vlastitih stavova o knjigama i kad su u pitanju knjige koje postoje u sivom području između dječjih knjiga i književnosti za mlade te fikcije za odrasle. (S vremena na vrijeme, na primjer kad čujem da se knjiga The Graveyard Book skriva ispod pulta ili se brani djeci mlađoj od 14, iznerviram se. Ali kao što sam rekao, knjižničari mogu sami procijeniti.)

Na kraju dana, mislim da problem ne leži u ljudima koji žele otkriti na koju policu staviti knjige. Problem je u ljudima koji žele potpuno eliminirati knjige, i vrlo rado bi ih spalili http://edition.cnn.com/2009/US/07/22/wisconsin.book.row/index.html?iref=newssearch. Problem je u ljudima koji kradu knjige da ih drugi ne bi mogli pročitati. http://www.wnd.com/2009/10/112014/

(Ovo je odličan članak iz časopisa School Library Journal o dilemi odabira police za The Graveyeard Bookhttp://www.schoollibraryjournal.com/article/CA6635766.html?q=graveyard+book+children%27s+collection
a zaključak članka je,

Stavljaju li neke knjižnice Gaimanovu knjigu u književnost za mlade zbog uznemirujuće uvodne scene? Ako je to slučaj onda „to očito zaudara na proizvoljnu cenzuru”, kaže Pat Scales, predsjednica Udruženja za bibliotekarske usluge djeci. Scales kaže da iako je često teško odrediti koje knjige spadaju u dječju književnost a koje u književnost za mlade „Kad god nešto krijete od ciljne publike ili im otežavate da to pronađu to je proizvoljna cenzura”. A to se kosi s profesionalnom etikom.

Scales savjetuje da se jedan primjerak kupi za dječji odjel, jedan za mlade. „Djeca od pamtivijeka vole priče od duhovima” kaže „Što bi trebali napraviti? Ne možete maknuti sve priče o duhovima iz dječje sobe.”

ali iskreno rečeno, ne bi krivio ni jednog knjižničara koji odluči staviti The Graveyeard Book u odjel za mlade. No zato bi postao mrzovoljan da susretnem knjižničare koji su odlučili da neće kupiti The Graveyeard Book za svoju knjižnicu usprkos Newbery medalji jer smatraju da djecu treba štititi od nje.

Dragi Neil,
sigurno dobijete hrpu lijepih mailova iz svih krajeva svijeta. Koliko često dobijete ružne mailove i utječe li to na Vas? Ako utječe, kako se nosite s tim? Ja sam autor na početku karijere i upravo sam primio/la prvi gadni mail u kojem je autorica napisala da me ‘istinski mrzi’. Utješio/la sam se tortom i vinom ali utjeha je bila kratkotrajna.

Hvala,
C.B.

Na svijetu ima okrutnih i ludih ljudi a relativna anonimnost koju pruža internet znači da će uvijek postojati oni koji će uživati u internetskom ekvivalentu ubacivanja mrtvog štakora u poštanski sandučić i bijega. Samo treba obratiti pozornost i brzo postane očito da,
a) su malčice ludi
b) da ih ima ‘jako’ malo
c)  je to samo internet.

Na ovoj stranici svake godine zaprimim preko deset tisuća FAQ poruka. Većina njih ne bude objavljena jer u većini slučajeva ljudi na razne načine kažu hvala. Od tih deset tisuća se nađe šačica, ne više od desetak, čudnih, otrovnih, jezovitih ili ludih (od znatno manjeg broja ljudi nego li od broja email adresa). Većina njih bude filtrirana prije nego dođe do mene. One koje dođu do mene uglavnom me ostave neobično sretnim jer zasigurno nešto radim kako treba ako me ti ljudi ne vole. Fascinira me koliko ih dodatno uzruja kad god osvojim veliku nagradu ili mi se dogodi nešto dobro.

(Na Twitteru sam jako brzo naučio da u slučaju da pružim drugu priliku ljudima koji su objavili nešto gadno objavit će nešto STVARNO gadno. Naučio sam blokirati prijestupnike bez imalo grižnje savjesti.)

Savjetujem Vam da s jezovitim mailovima napravite isto što je Kingsley Amis govorio da radi s lošim kritikama: dopustio bi da mu pokvare doručak ali ne i da mu pokvare ručak. Neka utjecaj jezovitih ljudi bude prolazan. I nastavite pisati i nastavite biti uspješni jer čini se da ih to stvarno iritira.

To me podsjetilo, The Graveyeard Book je ove godine postala Boston Globe-Horn Book Honours knjiga, video snimku dodjele možete pogledati ovdje http://www.hbook.com/bghb/video09.asp, snimka sadrži i moj govor kojeg je pročitala moja urednica Elise Howard te video koji sam za njih snimio baš kad me prošli tjedan počela hvatati gripa iz pakla.

Dakle, još kartica koje treba zatvoriti:
Žao mi je što čujem da su Henry Selick i Laika, redatelj i studio koji su snimili film Coraline, prekinuli suradnju. Bili su nezaustavljiva kombinacija i želim im veliki uspjeh u svim budućim projektima.

Zašto se trebate odjenuti kao Delirium za Noć vještica.

Bio sam presretan što se Jedna i Pol moja knjiga našla na popisu Najomiljenijih knjiga svih vremena u Australiji.

Fascinirao me ovaj članak na portalu New Scientist – ova me tema zanima od kad sam pročitao članak Ann Hubble na temu eksperimentalnog uzgoja Arktičkih lisica u svrhu pripitomljavanja; nakon nekoliko desetljeća je nastala životinja zadivljujuće nalik psu. (Snimka usporedbe pitomog i agresivnog štakora je malčice zastrašujuća…)

[sic]

Advertisements