17 (17.04.2002)

http://journal.neilgaiman.com/2002/04/hello-this-is-not-faq-but-rather-list.asp

[Napomena: Prethodna verzija Gaimanove službene stranice je sadržavala segment FAQ gdje je autor odgovarao na različita pitanja vezana uz proces pisanja, svoj život, književnost itd. Sada se taj dio stranice nalazi ovdje http://www.neilgaiman.com/FAQs  i može se pretraživati po ključnim riječima i pojmovima]

Bok, ovo nije FAQ [često postavljano pitanje] već više popis pitanja. Ja sam student i radim na projektu koji zahtijeva postavljanje pitanja o budućoj profesiji (u mom slučaju to je pisanje). Vi ste savršena osoba za intervjuiranje, kao jedan od mojih najdražih pisaca s kojim se može mjeriti jedino Stephen King, . Ima samo šest pitanja i ne trebalo biti teško dati odgovore.

1. Kako izgleda Vaš tipičan dan za pisanje?

Nema tipičnih dana. U načelu pokušam ustati iz kreveta. Riješiti hitne slučajeve, odgovoriti na upite preko telefona (New York i UK). Pisati. Nastaviti pisati. Još pisati. Preko telefona riješiti hitne slučajeve (ovaj put L.A) Večerati. Čitati [mojoj kćerki] Maddy. Pisati još više, ili čitati. Spavati.
Takav bude plan ali rijetko ide baš tako glatko. Također se pije čaj, u količinama.

2. Kakve povlastice, tantijeme, i sl. imate?

Uglavnom primam tantijeme, dakle postotak bruto zarade (i ponekad, ali rijetko, postotak ukupnog profita izdavača) onoga što napišem. Kao pisac proze i stripova nemam nikakve povlastice ali kako pišem i filmove te sam član WGA [Writers Guild of America, op.prev.], sindikata scenarista, imam zdravstveno osiguranje i kad prestanem pisati zasigurno će me jeftino pokopati.

3. Do koje mjere su profesionalci koje intervjuirate zbog informacija na određenom polju spremni pomoći?

Ne intervjuiram toliko puno ljudi, osim kad mi treba nešto za knjigu. „Oprostite, pišem knjigu i pitam se bi li mi mogli reći nešto o…” je divan način da Vas puste na mjesta na koja javnost obično ne ide, i da Vam daju odgovore na naj njuškavija pitanja.

4. Koji dijelovi pisanja su Vam ODBOJNI? Zašto?

Nije mi odbojno pisanje. Većinom su mi odbojni segmenti koji se ne tiču pisanja i koji ometaju proces pisanja. Nedostatak sna na promotivnim turnejama i bol koju počnem osjećati u ruci krajem drugog tjedna turneje, za primjer. Čudni ustupci po pitanju publiciteta i privatnosti. Nedostatak vremena za stare prijatelje. Dvojbe oko potencijalne revizije mutnih izdavača što šalju čekove za tantijeme koji jednostavno nisu točni ili podnošenje tužbi protiv izdavača koji ne plaćaju tantijeme. Hollywoodski sastanci za predlaganje ideja, osobito preko telefona, osobito kada su me nazvali da me pitaju da nešto napravim i sada žele da ih uvjerim koliko to želim.

5. Ima li neki dio posla u kojem uživate više nego u drugim dijelovima? Najdraži dio?

Ponekad se na papiru nešto dogodi, nešto što nije bilo u mojoj glavi – ili bilo gdje drugdje – djelić sekunde prije nego li sam došao do tog dijela u priči ili scenariju i odjednom počnem pisati nešto što me nasmije ili zadrhtim ili se u čudu zagledam i pomislim ‘Odakle se to stvorilo?’

To je najbolji dio.

6. Koliko je VAMA bilo teško steći spisateljsku karijeru?

Pa zapravo, dosta lako. Jednog jutra ranih 80-ih sam se ustao iz kreveta i shvatio da bi trebao biti pisac jer sam samo to želio i ni za živu glavu nisam mogao postaviti policu. Barem ne policu na koju možete nešto staviti. Onda sam jako dugo vremena naporno radio, prehranjivao i uzdržavao obitelj onim što bi zaradio svojim pisaćim strojem, prvo kao novinar a potom (otprilike u trenutku kad su pisaći strojevi otišli u povijest) kao autor fikcije. Petnaest godina kasnije sam se osvrnuo i shvatio da sam preko noći uspio, doduše uspjeh preko noći se temeljio na tridesetak objavljenih knjiga.

Hvala Vam na Vašem vremenu i veselim se Vašim odgovorima.

Eto.

Ako još netko mora za školski projekt intervjuirati autora može slobodno iskoristiti ove odgovore u svom eseju.

A ovo je poslao GMZoe (svi smo jako sretni što je Zoe, njegova malena kći, izišla iz bolnice i sretno došla kući) (barem ja jesam).

Koja je razlika između lektorirane verzije za čitanje [Advance Reading Copy], neuvezane verzije koja je prošla lekturu i korekturu [Proof] i neuvezane probne verzije knjige [Galley]? (Kod stripova, odakle dolazi izraz ‘Ashcan’?) [eng. otpad, koš za smeće, op.prev.]

U redu. Ovako.

Nakon predaje knjige rukopis prolazi copy-editing [proces lekture, korekture, prijeloma i pripreme za objavu, op.prev.], potom prolazi slaganje slogova [eng. typesetting] i formira se nešto što se zove neuvezana probna verzija knjige [eng. unbound galley]. Listovi papira s po dvije stranice buduće knjige na jednoj strani. Galleys (kako im je naziv) potom prolaze korekturu – traže se greške u slaganju slogova i slično.

Izdavači su prije nekoliko godina shvatili da prije samog izdavanja mogu skrenuti pozornost na knjige ako jednostavno galleys uvežu u knjige i pošalju knjižarama i novinarima na čitanje (alternativa, koja se prakticira i danas, je slanje ispisa rukopisa na više stranica ili pak fotokopija, neuvezane verzije. Mana ovih verzija je što ih ne možete čitati u kadi.) Prvotno su sve ove verzije bile jednostavne – jednobojna naslovnica s naslovom knjige, autorovim imenom i porukom da se radi o neuređenoj lektoriranoj verziji, a ne o finalnom tekstu je bilo sve što se moglo očekivati.

To je dobro funkcioniralo kad ih nije bilo mnogo. Ali ubrzo su to radili svi izdavači. Stoga su izdavači odlučili privući pozornost na svoje buduće bestsellere i važne knjige – osobito na one za koje su mislili da će privući najviše pažnje ako ih se pročita. Zato su na određene verzije počeli stavljati naslovnice u boji i tiskati ih na pravom papiru umjesto na onom za dlaku debljem od fotokopirnog papira.

Dvije moje knjige – izdanje knjige Good Omens u nakladi Workman i izdanje „Američkih bogova” u nakladi Morrow – su imale uvezane proof verzije (ne više od nekoliko stotina primjeraka) tiskane ravno s računalne datoteke, a potom su ih slijedile prave lektorirane kopije za čitanje, s naslovnicama u boji, preuzete iz probne verzije knjige.

Ashcan izdanja su bili jeftini crno bijeli stripovi od kojih bi se tiskalo, fotokopiralo ili dupliciralo nekoliko primjeraka u svrhu slanja zahtjeva za autorskim pravima nad imenom ili naslovom. Poglavito su korištena 1940-ih. Doživjela su kratki preporod 1990-ih po principu ‘još jedna prokleta kolekcionarska stvar’. A što se tiče porijekla termina – pa, to je bilo mjesto gdje bi ih većina završila.

Advertisements