15 (12.05.2001)

http://journal.neilgaiman.com/2001/05/american-gods-blog-post-49.html

Imao sam telefonski intervju o „Američkim bogovima” kad sam ugledao vijest na ekranu. Novinar koji me intervjuirao je bio u Tokiju a tamo je prošlo 1:30 ujutro.

Na trenutak sam u čudu pomislio da se radi o šali, onda sam shvatio da nije tako.

„Douglas Adams je mrtav”, rekao sam.

„Da”, rekao je novinar. „Znam. Jeste li ga ikad upoznali?”

Odgovorio sam da jesam. Bio sam toliko potresen da mi je novinar ponudio da napravimo pauzu od pola sata a ja sam rekao ne, u redu je. Trebamo nastaviti.

Nakon toga je intervju praktički otišao nizbrdo. Ili točnije, ne sjećam se ničega što smo rekli. (Oprosti Justin.)

U 80-ima sam dosta dobro upoznao Douglasa Adamsa – intervjuirao sam ga za Penthouse a neiskorištene dijelove sam upotrijebio za desetak drugih časopisa; potom sam 1987. za Titan Books napisao knjigu ‘Don’t Panic – The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy Companion’, proces koji je uključivao mnogobrojne intervjue s Douglasom, njegovim prijateljima i kolegama i još više vremena u njegovom stanu provedenog u pretraživanju njegovih datoteka i dokumenata u potrazi za zanimljivim stvarima.

Susreo sam ga 1996. na proslavi 50. rođendana Davida Gilmoura i rekao mu kako napreduje TV serija ‘Neverwhere’ a on mi je odgovorio da barem neće biti isto kao i njegovo iskustvo sa TV serijom ‘Hitchhiker’ no bilo je.

Prije nekoliko godina sam ga susreo u Minneapolisu na potpisivanju video igre ‘Starship Titanic’. (Na potpisivanje je došlo samo dvanaest ljudi. Za početak je demonstrirao igru ali sustav se cijelo vrijeme rušio i nije mogao izaći iz jednog od uvodnih dijelova. Bilo je malo tužno.) Prethodno me pitao za suradnju na radio adaptaciji jedne od kasnijih knjiga iz ‘Hitchhiker’ serije ali sam odbio jer nisam imao vremena.

S vremena na vrijeme smo razmjenjivali e-mailove.

Bio je izuzetno briljantan čovjek. (Ne kažem to olako. Uistinu mislim da je bio jedan od onih izuzetno rijetkih ljudi koji stvari vide drugačije, jasnije i iz drugog kuta.) Mislim da u startu nije jako volio pisanje a s odmakom vremena ga je volio sve manje i manje. Vjerojatno nije trebao biti pisac. Nisam siguran da je ikad otkrio što točno želi raditi; ne bi me čudilo da za to još ne postoji ni koncept, a kamoli naziv – i da je bio živ kad je ova stvar postojala (Dizajner riječi? Objašnjavać?) radio bi to vrhunski.

(Nadam se da njegovu smrt neće popratiti izdavanje svega onoga što nije htio dati u tisak.)

Prije više od 15 godina je bio neizmjerno drag i velikodušan sa svojim vremenom i tekstovima prema mladom novinaru i primjer ponašanja koje su on i Alan Moore (njega sam upoznao otprilike u isto vrijeme) pokazali prema svojim obožavateljima i drugim ljudima – uljudnost, ljubaznost i velikodušnost – je bila užasno velika lekcija tom mladom novinaru o tome kako bi se slavni autori trebali ponašati. I kako se većina njih ne ponaša.

I nedostajat će mi.

Advertisements