14 (10.05.2001)

http://journal.neilgaiman.com/2001/05/american-gods-blog-post-47.html

Idući tjedan će me fotografirati za časopis Entertainment Weekly. Čini se da će se puno toga dogoditi na turističkoj atrakciji House on the Rock, možda se ja kao i moji likovi provozam na Najvećem vrtuljku na svijetu.

Što god da se dogodi ili ne dogodi to će sigurno biti daleko zabavnije, ili barem manje zadimljeno od autorskog photo sessiona za „Američke bogove” od prošlog prosinca.

Dakle, svako toliko napravim nešto stvarno glupo.

Na primjer, kada sam počeo pisati „Američke bogove” svečano sam se zakleo da se neću šišati ni brijati dok ne završim pisati knjigu. Do ožujka 2000. sam nalikovao hasidskom teroristu, nakon nekog vremena rekao ‘Dovraga’ i obrijao bradu.

Ali kosa je i dalje rasla. Nisam se namjeravao šišati dok ne završim pisati „Američke bogove”.

Kad ljudim ovo pričam gledaju me kao da sam stvarno čudan, osim Norvežani koji mi počnu pričati o jednom o svojih prvi kraljeva koji se nije brijao ni šišao dok nije ujedinio Norvešku (I nije se ni kupao. Ja sam se barem kupao.) I tako Norvežani misle da nisam čudan.

U svakom slučaju, kosa mi je rasla i rasla (ima običaj to raditi i kad god padnem u iskušenje da gunđam sjetim se svih ljudi svojih godina koji bi bili presretni da im kosa tako brzo raste, ili da im uopće raste) i na kraju je došao prošli listopad i nepoznati ljudi su mi na ulici počeli dobacivati šale o Howardu Sternu. I trebao sam ići na turneju s Pravnim fondom za stripove [Comic Book Legal Defense Fund, op.prev.]…

I tako sam završio knjigu. Točnije prvu verziju. Onda sam posjetio Wendy i frizerski salon Hair Police u Minneapolisu i otišao na prvo šišanje u 18 mjeseci a potom sam otišao na turneju s Pravnim fondom za stripove i prikupio na desetke tisuća dolara za slobodu govora, što je dobro. (U jednom trenutku sam odgovorio Chrisa Oarra iz Pravnog fonda od ideje da moju ošišanu kosu proda na dražbi u dobrotvorne svrhe.)

(Znate ovo bi bilo puno zabavnije da tekst mogu potkrijepiti fotografijama. Možda kad napravimo novu stranicu.)

Sada sam imao kratku kosu i više mi nisu dobacivali šale o Howardu Sternu.

Fotografije autora su čudna stvar. Uzmimo za primjer foto session za Good Omens iz 1989.; Terrya Pratchetta i mene su odveli na groblje na najhladniji dan u godini. Izraz na našem licu – opisan u varijaciji između durenja, inteligencije i misterioznosti, te prema novinama Times of London ni manje ni više nego zlokobnosti – je jednostavno hladan. (Ja sam bio manje više ok. Imao sam na sebi kožnu jaknu. Terry je obukao jako tanku jaknu koju je posudio od Malcolma Edwardsa jer smo morali biti odjeveni u bijelo i u crno. Ja sam odabrao crnu.)

Tijekom godina najležernije autorske fotografije je  napravila Kelli Bickaman, uključujući onu na pozadini knjige Smoke and Mirrors: beskrajna regresija autora na televizijskom ekranu. Ali ovih dana Kelli se manje bavi fotografijom a više se koncentrira na umjetnost. (Trenutno je MTV-ev Featured Artist… ovdje možete vidjeti neka njena umjetnička djela http://www.kellibickman.net/)

Najteža naslovnica je bila ona iz 1996. za časopis Wired. Možda ste vidjeli jednu od fotografija s tog snimanja na kojoj držim svjetleću knjigu. Niste vidjeli onu na kojoj sam gol i nosim anđeoska krila okružen svijećama. Još se s prezirom sjećam one koja je završila na naslovnici časopisa Wired: ja prekriven pijeskom. (Vizualna igra riječi: Sandman – čovjek od pijeska. Da?) I imam savjet za mlade fotografe koji bi htjeli pokušati nešto tako.

Nemojte koristiti građevinski pijesak. Možda je jeftin ali peče u dodiru s kožom.

Vjerujte mi. Osjetio sam. Znam.

Snimanje naslovnice za „Američke bogove” nije bilo ni približno tako bolno.

Još uvijek mislim da sam sve pokvario kad sam se ošišao.

Fotografkinja je bila jako draga dama imenom Sigrid Estrada.

(Kelly Notaras, desna ruka moje urednice Jennifer Hershey me odvela na snimanje. Jennifer i moja književna agentica Merrilee Heifetz su lutale okolo tokom tog popodneva).

Sigrid me pogledala i rekla: ‘Mislila sam da ćete imati dužu kosu.’

Izgledala je razočarano.

‘Ne’, odgovorio sam ponizno. ‘Nemam.’

Uzdahnula je. Odmahnula je glavom. Nikad nisam saznao zašto je to toliko poremetilo stvari iako očito je.

Sigrid je imala plan za fotografiju. Taj plan je uključivao puno dima. Njena asistentica je držala aparat za dim. Kelly Notaras je unovačena da drži karton za razmahivanje dima. A ja sam stajao dok je Sigrid asistentici na aparatu za dim izvikivala „Dim!” a potom bi aparat prema meni suknuo ogromne količine bijele magle, nakon čega bi Sigrid uzviknula „Razmahuj!” i onda bi Kelly mahala papirom i raspirivala dim s mog lica.

I to smo ponavljali idućih četiri, pet sati. Obukao sam kožnu jaknu. Svukao sam kožnu jaknu. Stajao sam na nogama. Sjedio sam. Čedno sam virio iza ogromnog komada papira. I kroz sve to, dim je sukljao i onda su ga raspirivali. (Jennifer je također jako dobro raspirivala dim.)

Merrilee je iskoristila pravo svakog agenta i između naleta dima pokušala ukrotiti kosu na mom čelu. Nije se mogla ukrotiti ali dala je sve od sebe.

I počeo sam shvaćati kako se haringa osjeća u trenutku kad shvati da je postala dimljena. Meni se to dogodilo onda kad je Sigrid odlučila da bi moglo biti više… više onoga što je već naumila… ako mi dim bude išao direktno u glavu a ne negdje u područje struka.

Držao bi dah i nasmiješio se na što bi mi rekli da se ne smijem smiješiti, ne za fotografiju kakvu je Sigrid htjela napraviti. Pa bi se prestao smiješiti, dim bi suknuo i Kelly ili Jennifer bi razmahivale dim a Sigrid bi okidala jednu za drugom.

Okus od aparata za dim mi je bio u grlu još danima nakon toga. A opet, moglo je biti gore. Nije bilo građevinskog pijeska niti su me upozoravali da se držim što dalje od svijeća da mi se ne zapale krila i da ne dobijem opekline po goloj koži.

Prošlo je nekoliko tjedana i jednog dana su stigle kontaktne kopije snimki. Jako puno mojih fotografija. I dim.

Moj sin je bacio pogled na kontaktne kopije i rekao: „Je li ti se glava zapalila?”

„Nije”, rekao sam.

„Samo je tako izgledalo, to je sve.”

I bio je u pravu. Sav taj dim koji se nalazio oko moje glave na fotografijama je stvorio dojam da mi se glava očito zapalila.

Claudia Gonson (iz benda Magnetic Fields) nam je za Božić došla u goste. Pokazao sam joj kontaktne kopije.

„Izgledaš kao da ti se glava zapalila,” rekla je.

„Znam”, rekao sam. „To je specijalni efekt.”

„A na svim onima na kojima ne nosiš kožnu jaknu izgledaš kao David Copperfield.”

„Da. To je isto specijalni efekt.”

„Ne želiš izgledati kao David Copperfield, zar ne?”

„Ne, hvala. Držimo se onih na kojima na sebi imam kožnu jaknu.”

Izabrali smo jednu crno bijelu fotografiju i jednu u boji. Najbolja stvar kod crno bijele fotografije je bio dim u pozadini, koji ne samo da nije odavao dojam da mi glava (i kad smo već kod toga bilo koji drugi dio) gori, već je izgledao kao tajanstvena pozadina, možda oblaci ili planine ili zapravo bilo što.

Jedna od tih fotografija, jako retuširana se nalazi na početnom dijelu ove web stranice.

Mislim da su to jako dobre fotografije. Doduše još osjećam malu grižnju savjesti zbog šišanja. Pitam se što je Ingrid mogla napraviti da mi je kosa bila duža. I bi li to zahtijevalo baš tolike količine dima.

Advertisements