13 (16.04.2001)

http://journal.neilgaiman.com/2001/04/american-gods-blog-post-36.html

Cijeli proces traženja i davanja promotivnih crtica za knjige (blurb) jer neobičan.

(Mala opaska. Ako se ne varam riječ BLURB je stvorio američki humorist Gelett Burgess (koji je uz to i autor pjesme ‘Purple Cow’). Ukratko ‘blurb’ označava pompozne rečenice na pozadini knjiga koje Vas uvjeravaju da ih pročitate. Druga riječ koju je Gelett Burgess pokušao uvesti je ‘huzzlecoo‘, što znači ‘čavrljati’. Nije postala popularna.)

Upoznao sam ljude koji misle da se cijeli proces davanja crtica autorima plaća. Nije točno.

U načelu crtice znače jedno od ovo dvoje: ili se osobi koja je napisala crticu knjiga jako svidjela ili je aktivirana složena mreža usluga i obveza.

Rijetko je riječ samo o uzajamnoj potpori – uglavnom razlog zašto autori pišu lijepe riječi o tuđim djelima leži u tome što im se ta djela sviđaju. Ali proces čitanja određenog djela i osiguravanja citata može biti bilo kakav. Možda imate istog urednika ili agenta ili filmskog producenta kao i autor pa su vas nagovorili da je pročitate. Možda je autor netko tko vam je učinio veliku uslugu. Većinom je usluga čitanje knjige – sve nakon toga ovisi o tome da li se čitatelju knjiga svidjela ili ne.

Jako rijetke crtice imaju značaja. Karijera Clivea Barkera je dobila ogroman poticaj kroz rečenicu Stephena Kinga ‘Vidio sam budućnost horora i zove se Clive Barker’, i mislim da je Sandman dobio ogromniji poticaj nego sam mogao zamisliti kroz citat Normana Mailera (iako je začudo DC objavio taj citat samo na poglavlju Sezona izmaglica [Season of Mists]). Sumnjam da su uistinu utjecale na bilo koji dio naše karijere; možda su ubrzale procese koji bi ionako započeli.

Većina njih sigurno nema nikakav učinak. Ali u izdavaštvu knjiga (kao i filmova) nitko ne zna ništa. Zato ih svejedno stave na korice knjiga i gaje nadu.

Uspješni autori bi većinom mogli živjeti samo od čitanja knjiga i pisanja crtica – svakog tjedna dobijem dvije ili tri knjige uz uljudne zamolbe autora da ih pročitam i kažem lijepe riječi o njima. Dobijem i neke stvari od autora.

A za što pišem crtice… To uvelike ovisi o tome što pročitam, što stignem pročitati, da li je prijenosno i veličine knjige ili ogromna hrpa papira, pa čak i imam li što reći nakon čitanja. Također ovisi i o tome da li mi se svidjelo nakon čitanja, ako sam pročitao do kraja.

Ponekad počnem čitati nešto davno nakon što iziđe u džepnom izdanju i naprosto osjećam krivnju, pogotovo ako mi se jako svidi. Ali vrijeme je ograničeno i ima stvari koje kupim za čitanje i nikad ne nađem vremena za njih.

Dobro je da autori slijede neka pravila pristojnosti za pisanje crtica i ako ih ne mogu napisati kažu: „Žao mi je, prezauzet sam”, to može značiti da su prezaposleni za čitanje ili da su je pogledali i požalili.

Nije pristojno postupiti kao jedan slavni pisac stripova – ma do vraga, mislim na R. Crumba – nakon što smo mu, prije više od desetljeća, poslali ‘Good Omens’ na čitanje i napisati izdavaču pismo od nekoliko stranica i objasniti da ne samo da mrzite knjigu nego ih molite da je ne objave. (Ili tako bar kaže moja urednica. Nije mi poslala pismo, što mi je bilo žao niti ga je objavila na pozadini korica što je moglo biti zabavno.)

U slučaju da se nadate da će vam netko napisati crticu pristojno je poslati im knjigu (ili zamoliti urednika da je pošalje) i onda ih pustiti na miru, osim ako hvatate rok i pristojno im date do znanja da ako vam uskoro ne pošalju crticu nećete je iskoristiti ni ako je pozitivna.

Užasno je nepristojno gnjaviti autora. Rečenice u stilu „Zašto ne pročitate poglavlje i ako nije problem napišite nešto lijepo – jedno poglavlje, jedno bijedno poglavlje, tražim li previše?” i „Ej nema problema, ako ste u gužvi ja ću napisati crticu a vi samo dodajte svoje ime” nisu način da osvojite autora. (I da, primio sam obe verzije i da rekao sam ne, hvala.)

Radi se o tome da tražite dvije stvari – tražite vrijeme i tražite neku vrstu potpore. Uglavnom u pokušaju da ljudima opišete kakva je knjiga nekom vrstom skraćenog drugog mišljenja – „O, Maurice X Boggs misli da je ovo izuzetna knjiga a Maurice X Boggs je moj najdraži autor. Moram je kupiti.” Po mom mišljenju to najbolje funkcionira kao neka vrsta podjele – Stephen King uglavnom piše crtice za knjige koje opisujemo kao ‘uzbudljive’ i ‘nemilosrdne’. Možda bi mu se svidio dirljivi roman o simpatičnom tvoru Zonku koji dopre do srca starog čangrizavog udovca… ali teško da će mu izdavači poslati takvu knjigu, zamoliti ga da je pročita i napiše nešto lijepo.

Ima autora koji prestanu pisati crtice. Ja svako malo prestanem pisati crtice i svako malo prestanem pisati uvode. (I prošle godine nisam bio niti malo zadivljen kad je crticu koju sam napisao netko objavio kao uvod.) Ta stanka traje godinu, dvije ali onda me uhvati grižnja savjesti ili me netko zamoli u pravi tren pa popustim.

Neki autori ne popuštaju. Harlan Ellison već godinama ne piše crtice. Ako ga izdavači počnu maltretirati objasni im koliko naplaćuje po satu za posao čitatelja, te im pojasni da ne jamči da će nakon čitanja osjetiti potrebu da išta kaže, i da zapravo vjerojatno neće ništa reći. Mislim da ni jedan izdavač nije prihvatio tu ponudu što znači da Harlan, kako voli ljudima reći, ne piše crtice.

Ima i drugih problema sa cijelim tim pisanjem crtica…

Jednom mi je urednik koji mi je drag dao knjigu autora koji mi je drag. Uredniku je to bila prva veća knjiga. Autoru je to bila prva knjiga nakon nekoliko godina. To im je bilo jako važno. Knjiga mi se nije svidjela. Htio sam da mi se svidi, ali nije. No nisam ih htio iznevjeriti. Napisao sam sljedeće „Kada Thaddeus O. Bliggins (nije pravo ime) piše svoje najbolje tekstove nitko iz žanra mu nije ni do koljena.” i smatrao sam da sam časno postupio.

Jednu od meni najdražih priča o tome kako napisati crticu za priču koja ti se ne sviđa ispričala mi je moja urednica, radi se o piscu s kojim je radila na početku karijere, bliskom prijatelju Slavnog Autora koji je bio uvjeren da može dobiti crticu za knjigu – uvjeren da će mu crtica slavnog autora omogućiti da smjesta nađe izdavača nakon panične dražbe za prava na knjigu. Predao je rukopis prijatelju i dobio je crticu. Bila je kratka, učinkovita, entuzijastična… i neupotrebljiva jer su to bile rane 80-e a crtica se sastojala od entuzijastičnih i nedoličnih psovki. Knjiga nikad nije izdana.

Što se tiče „Američkih bogova” knjige za crtice su poslane odabranim ljudima. Autorima kojima bi se knjiga mogla svidjeti ili bi se mogli prepoznati u raznim dijelovima knjige.

Nekima sam uz knjigu napisao i osobnu poruku. Dijelom jer znam da i ja dobro reagiram na poruke a dijelom jer je bilo zabavno javiti se nekima od njih. (U nekoliko slučajeva sam čak i varao i napisao obožavateljsko pismo ili „Nismo se vidjeli deset godina – kakosijebote” pismo. Nekima nisam. Nekima sam posalo mailove. Druge je poslala moja urednica Jennifer Hershey ili Jack Womack, izdavač iz Harper Collinsa (i sam divan autor).

I, kao što ste već mogli vidjeti ako čitate ovaj dnevnik, crtice su pristigle – većina uz pismo da im se knjiga stvarno stvarno svidjela (za slučaj da se brinem da su imali lijepe riječi samo iz osjećaja dužnosti).

Kako se bližio rok za završnu verziju korica knjige obavili smo neke pozive i podsjetili ljude. (Nazvao sam Terrya Gilliama da bi otkrio da je na dvotjednom godišnjem odmoru daleko od telefona. Ništa od toga.)

(Manja digresija zbog anegdote: izdavačka kuća Gollancz je 1989. poslala Terryu Gilliamu primjerak romana ‘Good Omens’za crticu. Putem su se pismo i knjiga razdvojili i Terry je čitao knjigu misleći da se radi o potencijalnom materijalu za film… i sada, dvanaest godina kasnije otišao je na odmor nakon što je upravo završio drugu verziju filmskog scenarija za ‘Good Omens’. Dokaz da je svijet čudno ali ne i neugodno mjesto.)

Što se tiče „Američkih bogova” mislim da je rok za crtice došao i prošao – ako ljudi sada kažu lijepe stvari možemo ih iskoristiti za promidžbu ali možda će morati pričekati na džepno izdanje da ljudi znaju da im se svidjela. No, jedna crtica koju ću stvarno pokušati dodati na tvrdi uvez je stigla danas, bez najave i bez zahtjeva. Ne samo bez zahtjeva nego i uz telefonski poziv kao podsjetnik da navedena osoba ne piše crtice:

‘Gaimanov novi roman je ušetao kroz vrata u petak popodne. Do subote navečer sam ga progutao u jednom dahu. AMERIČKI BOGOVI: uzbudljivi, šarmantni, čak i pobjedonosni; Gaiman: neprestano inventivan, iznenađujuć, jednostavno izuzetan.
I da, jako je dobro napisan.’

Harlan Ellison
16 travnja 2001.

—————
Potpisao sam papire iz kutije od 750 komada za posebno izdanje knjige. Potpisivao sa i potpisivao. Na kraju sam zamolio svoju jadnu asistenticu bi li ih mogla prebrojati jer sam bio uvjeren da sam ih potpisao više od 750. Ispostavilo se da je u kutiji bilo njih 2500. Uglavnom ih samo potpišem. Ponekad nacrtam oči. Jako rijetko šaram i crtam, za sada su to većinom crteži jako čangrizavog Ujaka Sama. I većinom koristim boje a ne crnu tako da ljudi koji kupe knjige ne kažu „O, samo su printali potpise”. Ne printaju ih. To sam ja.

Advertisements