11 (7.03.2001)

http://journal.neilgaiman.com/2001/03/american-gods-blog-post-17.html

Jedna od najboljih stvari kod završavanja knjige je što postoje stvari koje niste mogli čitati a sada možete.

Kad pišem knjigu – čak i kad znam da ću jednog dana pisati knjigu – svaka fikcija iz približno sličnog područja postane tabu.

Da moja sljedeća knjiga govori o fiktivnom životu Marka Pola ne bi čitao fikciju na temu Marka Pola ili Kublai Khana (i vjerojatno bi je prestao čitati pet godina prije): dijelom zato što ne želim vidjeti tuđi razvoj takve ideje, dijelom zato što ako je netko napravio isto što ja želim napraviti ne želim sebi oduzeti tu opciju zato što je netko već iskoristio. Time izbjegavam komplikacije.

To znači da neće biti optužbi za plagijat. Još uvijek nisam pročitao ‘Roofworld’ Christophera Fowlera, iako mi je Chris Fowler drag kao pisac i imao sam na polici primjerak knjige ‘Roofworld’ i prije nego je objavljena (poslali su mi probnu kopiju). Ali znao sam da želim napisati roman o čarobnom gradu pod Londonom a činilo se da je ‘Roofworld’ malčice pre blizu mojoj ideji. Ostao je nepročitan, jednako kao ‘Mother London’ Mikea Moorocka i nekolicina drugih dobrih knjiga. Knjigâ za koje znam da bi mi se svidjele ali ih nisam pročitao (i još neću jer se jednoga dana želim vratiti Londonu Ispod [London Below, op.prev.]).

Jedna od radosti zbog završetka „Američkih bogova” je što ima knjiga koje mogu pročitati i knjiga koje mogu ponovno pročitati. Na primjer, ‘Votan’ Johna Jamesa. Knjiga koju sam pročitao prije gotovo dvadeset godina, i htio sam je već odavno ponovno pročitati ali se nisam usudio znajući da sadrži scenu koju ću morati napisati za Američke bogove. I kad sam je prošli tjedan napokon pročitao obradovalo me što te dvije scene realno nisu nalikovale jedna drugoj i još me više obradovala spoznaja da zbog svog amaterskog dvanaestogodišnjeg proučavanja norveške mitologije sada neizmjerno cijenim genijalnost Jamesovog romana. (Radi se o lukavom grčkom trgovcu u Njemačkoj, u drugom stoljeću koji postane Odin – Votan – i dogode mu se svi norveški mitovi, ili točnije, priče koje će postati norveški mitovi. Urnebesno smiješno, dirljivo i zajedno s nastavkom, ‘Not For all the Gold in Ireland’, čini najbolju mitsko-povijesnu fikciju na tržištu, izuzev romana ‘Soldier in the Mist’ i njegova dva nastavka, i možda nekoliko romana Roberta Gravesa.)

Trenutno čitam knjigu koju želim pročitati već godinama, ‘Good Fairies of New York’ Martina Millara. Kad sam kupio knjigu pročitao sam tekst na zadnjim koricama i odlučio da je ne smijem pročitati jer bi mogao zalutati u teritorij „Američkih bogova”. Dok sam je danas čitao u kadi shvatio sam da to nije slučaj. To je samo čudesni Martin Millar, duhovit, mudar i solidno napisan kao u svom najboljem izdanju.

Advertisements